INFOVODICE

Kad su se Marica i Tome vinčavali, kumovali su in Vjera Kušina i Ante Kalin. To je bilo osandesete. Ili godinu prije.

Živiš u selu, a imaš stan. To je vodiška priča. Stanovi nisu u zgradama. Nego u pojima. U jednom od njih, onom Rocinom, rodila se moja mati Imelda. Kad bi mora navesti još dva koja mi prva padaju na pamet, reka bi da su to Sučev i Čokin stan. A, u obitelji koja je živila “na” Čokinomu stanu, rodila se Marica iz prve rečenice ovoga teksta. Marica Čokina. I Čokini su Rocini.

Prije po ure vratija san se iz crkve. Sa mise. Za dušu naše Marice. Odnila ju je bolest. Baš brzo. U tren oka došla Marica do kraja svog puta. Zemaljskog. Puta koji je bija sa puno više križnih postaja nego šta ih ima u većini drugih života. Pa se čovik zapita kako to da se osoba tako krhke građe uspije stoički nositi sa svime šta ju je u životu zadesilo. I, kako je to u oproštajnom govoru od nje, u ime generacije, na sprovodu rekla Sanja Bekićeva,” nikad se ta nije žalila”. Naprotiv, uvik je bila nasmijana. I za šalu spremna. Kaže mi Vjera Kušina da je do kraja bila takva. I na samrti.

Naradila se naša Marica. I nakuvala. A, najviše je volila kuvati za žudijski ručak. I muž Tome i sin Antonijo bili su aktivni u Žudijama. Svak u svoje vrime. Pa je zato Marica imala posebni gušt kuvati za čuvare “Božjega greba”.

Sin Josip posebna je priča u njenom životu. Već dugo ne živi u Selu. U domu je u Bistri. Išli su Marica, Tome i Antonijo do njega kad god su mogli. Prije četiri-pet godin posjetila ga je i ekipa dobrih judi iz Udruge “Daj 5!” Bija je jako sritan kad su mu poklonili kapu i majcu na kojima je pisalo “Vodice - moje misto”. Možda nije zna da je pisalo baš to, ali ono nešto “vodiško” u njemu natiralo ga je da se tome veseli.

I, šta reći za kraj? Možda to da je Marica sada na početku jednog novog puta. Puta koji ima veze s onim šta su danas zapivali Bunari i muški dio Župnog zbora. Bunari prije ukopa u Pudarici i crkveni pivači na kraju mise zadušnice. Radi se o meni najdražoj uskrsnoj pismi. Pismi “Kraljice neba, raduj se!” Pisme kojoj svaki stih završava s riči “aleluja”!

Nema više Slava, Vele i Krstića. Ali ni ova garnitura crkvenih pivača nije za “baciti”. Sestra Klara je na misi sidila u zadnjoj klupi. I sigurno je uživala u pismi muškog dila zbora kojeg ona vodi. Zbora koji će za koji dan dobiti Nagradu Grada. Zasluženu. Uživala je Klara u njihovom pivanju, a oni su s posebnim žarom pivali za Maricu. Svoju Maricu. Godinama je bila prisutna u životu vodiške župe i crkve. I ona i Tome. Zvani Čiri. Nije ni moglo biti drukčije. Jer, kad poteknete iz Čokinoga stana, onda van je u gene ubrizgana jubav prema vomu Selu i njegovin judima. I crkvi.

Na Barbinomu kantunu nema više naše K(a)rmele. Sad joj se tamo negdi gori pridružila i sestra Marica. Zaslužile su nji dvi “otpočinuti”. Baš su to zamiritale. Obe dvi.

Piše: Ivica Bilan

Vodičkom župniku don Franji ništa ne promakne. Kako je on i dekan, zadužen je i za susjedne župe. Pa i tribunjsku. Bacija don Franjo oko na Tribunj iz zraka. Iša je viditi kako je lipotu od mista zabilježija Google. Kad ono, ima je šta i viditi. Tribunjski kameni most preimenovan u “vodiški”. Ne čak ni vodički nego sa slovom “Š”! I, sad ti poviruj da neko ne želi “minirati” zatopljene susjedske odnose.

Dobro će se Cukrov preznojiti dok objasni svom imenjaku¹ Grubeliću da Vodičani nemaju ništa s tim.

I to baš sad pred skorašnji završetak radova na tribunjskom dilu zajedničke šetnice. Morat će s njima za stol sisti i don Franjo i don Ivek ne bi li uspili zajedničkim snagama prebroditi ovu “kriznu” situaciju.

Živila fafarinka! :-)

P.S. Jučer mi je jedan Španjolac reka da želi kupiti kućicu u Tribunju. Proša je cili svit, ali Jurjevgrad mu se posebno svidija. Mogu reći da nije u krivu. :-)

¹ Marko je drugo ime gradonačelnika Ante Cukrova

Jučer san isprid Stare škole trevija Cvitu. Guštinu. Guštinu ženu, Guštinu babu i Guštinu mater. Nismo ni riči o današnjem datumu. A, opet, sve smo rekli jedno drugom. Bez jedne jedine riči. Niti ona meni mora reći kako se osjeća, a niti ja iman pravu rič kojom bi njenu tugu učinija bar malo manjom. Materina tuga. To je uvik posebna priča. Priča koja u Cvitinom slučaju traje točno tri godine.

Ko nije zna teško bi Cvitu poveza sa srednjim Guštom iz Barbine obitelji. Ona plavokosa i svitle puti, a on crnokos i malo tamniji. Taman kakav triba biti da ti posebno bili zubi dođu do izražaja. Kad bi se smija. A, to je bilo skoro pa uvik. Put i kosu pokupija od oca. Najstarijeg Gušte Barbina. Kojeg je u mladosti život odveja u Ljubljanu. Na školovanje. Za konobara. U njegovom slučaju bija je to pravi doktorat. Jer, bija je baš vrhunski u svom poslu. U Ljubljani je Gušte upozna Cvitu. Pa su “došli” Đani, Gušte i Kate... Evala Mili Talijaševu. Imali smo u tom čoviku pravu osobu na pravomu mistu.

Prošle su tri godine. Puno će ih još proći. Jedna stvar se ipak nikad prominiti neće. Tuga. Materina tuga. I bit će tako sve do ponovnog susreta. A u njega valja virovati. Pogotovo u uskrsnom vrimenu. I, bi li išta imalo smisla da je drugačije?

Piše: Ivica Bilan

Desetljećima se u vodičkoj osnovnoj školi učio francuski jezik. Samo francuski. Stoga i ne čudi povezanost Vodičana srednje generacije i onih još nešto starijih s ponajljepšim jezikom na svijetu. Iskazana je ona i kroz fotografiju. Milenijsku. Na kojoj smo tijelima ispisali „Parlez-vous francais?“ Šime svašta osmisli pa se i toga dosjetio. Bila je to i posveta profesoru Ivi Ševerdiji. Vodice i Francuska povezali su se i kroz veleposlanički mandat našega Filipa Vučka u Parizu.

Voda je našem mjestu podarila ime pa je red da se prema njoj odnosimo s dužnim štovanjem. Ona je i blago i život. Vodičkim likovnjacima i velika inspiracija.

Uvjeren sam da bi Martina Tabula bila dobra ministrica zaštite okoliša. Beskompromisna je po pitanju ekologije. S tim u vezi zalaže se i za ekološki uzgoj. Pa ne čudi da obožava i samoniklo bilje. A to je ono koje mi u Vodicama zovemo „dibje zeje“.

Jutros je u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Vodice održana još jedna akcija darivanja krvi. Prikupljene su 44 doze, a među darivateljima su i dva nova.

To su Vicenco Juričev-Špirić i Ivan Toljan. Poželimo im dug staž u davalaštvu pa možda i oni jednom dosegnu brojke kakve imaju neki od jutrošnjih darivatelja.

Spomenut ćemo Anu Lacmanović (30), Dariju Orbanić (31) i Gordanu Mijat (53) među ženama, kojima ovom zgodom čestitamo njihov dan, a među muškarcima Marka Mačukata (50), Vjeku Grubelića (72), Krešimira Bulata (76), Marka Grubelića (77), Mila Nolu (80) i Roberta Pašaru (95). Roberta od stote doze dijeli svega pet, a Slavka Minčića (97), koji je krv dao jučer na akciji u jednom susjednom mjestu, samo tri darivanja.

Spomenimo u uvodnom dijelu i odluku Komisije za priznanja Grada Vodica da našeg člana Mila Nolu nagradi plaketom za humanost. Nagrada će mu biti uručena na svečanoj sjednici povodom Dana Grada Vodica.

Evo popisa svih današnjih darivatelja: Antonio Antić (8), Ivan Badžim (73), Viktor Bašić (37), Mirjana Biluš (12), Krešimir Bulat (76), Tomislav Bulat (42), Mate Crnica (10), Nenad Cukrov (43), Branimir Ergić (36), Ivona Filipović (7), Josip Golubović (36), Marko Grubelić (77), Vjekoslav Grubelić (72), Mijo Josić (16), Šime Juričev-Grgin (14), Gracija Juričev-Špirić (47), Vicenco Juričev-Špirić (1), Ante Karlo (24), Ana Lacmanović (30), Joško Lasan (22), Igor Lokas (28), Ante Jean Mačukat (3), Marko Mačukat (50), Gordana Mijat (53), Marin Nimac (22), Milo Nola (80), Darija Orbanić (31), Paula Orlović (11), Robert Pašara (95), Ivan Pelajić (13), Matija Pešić (14), Željko Roca (49), Toni Samohod (38), Martina Silov (6), Robert Sladoljev (21), Frane Spahija (24), Josip Storić (28), Ivo Škara (31), Silvio Šoda (7), Nikola Španja (21), Joško Šprljan (8), Ivan Toljan (1), Miroslav Topić (23) i Tihomir Zekonjić (5).

Iz Kluba Dragovoljnih darivatelja krvi i Gradskog društva Crvenog križa Vodica zahvaljuju svima koji su došli na jutrošnju akciju.

Iduća će se održati 12 travnja. /Tekst i foto: Ivica Bilan

Zadnjih tjedana jugo nas je “zaobilazilo”. Do jučer. Shvatilo jugo da njegova najbolja prijateljica ima izložbu u vodičkoj knjižnici. Pa se pojavilo. Njoj u čast. Kati Španjinoj.

Gledajući sinoć u kafiću jednu nogometnu utakmicu, za divno čudo čak i jako dobru, razmišljao sam o predavanju koje sam prethodno odslušao u Gradskoj knjižnici Vodice. Predavanju o bolesti i zdravlju. Utakmicu sam gledao bez tona. Iz zvučnika je do ušiju posjetitelja kafića dopirala ugodna instrumentalna glazba. Talijanska. Među ostalima i “Santa Lucia”.

Do maloprije nisam zna da je među strijeljanim Srimarima i Vodičanima u Drugom ratu bija i Cvitan Lasan. Kontin. Zna sam za svog rođaka Šimu, Oršulinog sina (18 g.), i za još neke, ali podatak da je i Cvitan bija među mladim ljudima koje su Talijani u znak odmazde pogubili na Hangaru nekako mi je promaka. Njegova unuka Majda mi je to rekla. Majda Latin.

U istoj obitelji bija je još jedan Cvitan. Trogodišnjak u trenutku očeve pogibije. Cecilija je postala udovica i morala je nastaviti život sa sedmero dice. Uz mlađeg Cvitana, imala je još jednog sina i pet kćeri. Među ostalima, i Katu. Majdinu mater. Dida Cvitana nije uspila upoznati, ali imala je sriću da je u njenom životu postoja istoimeni ujac.

Tog njenog ujca i ja dobro znam, skoro pa cili život. Bija je dio šireg očevog društva, pa ga znam po tome, ali puno više povezujem ga s Hangarom. Istim onim Hangarom na kojem je Cvitan stariji završija svoj život.

Kad bi igrali tenis na Olimpiji ili Imperijalu, Petar Šunjić bi mi često zna reći kako su naši stariji bili pametni kad su odlučili smistiti sportske objekte uz more. I ja sam bija sritan zbog te njihove odluke. Vjerojatno nije bilo lipšeg sportskog kompleksa od vodiškoga. Nogometni stadion, rukometno-malonogometni betonski teren, košarkaški, teniski, bazen, mini golf,... I sve to okruženo borovom šumom.

Svi putevi, ne samo sportski, vodili su na Hangar. A, tamo nisi moga doći a da negdi ne ugledaš Cvitana Lasana. Ovog mlađeg iz naše priče. Pogotovo ako ste se “motali” oko velikoga baluna. Uz koji je on bija vezan kroz cili život. Prvo godinama ka igrač, a kasnije i ulozi trenera i klupskog predsjednika.

Bija je Cvitan odličan nogometaš. Prepoznali su njegov talent i susjedi iz Šibenika, pa je i tamo igra godinama. Ma, bija je Cvitan baš pravi gospodin u kopačkama. A, i izvan njih.

Sedamdeset i šeste jedan je od inicijatora postavljanja trave na nogometno igralište. Fotografije koje nam je ustupija Tonči Juričev-Grgin, autor Etnološke zbirke Vodica, a i film Šime Strikomana, zorno svjedoče o entuzijazmu i srići naših ljudi na radnim akcijama tih dana, a i veselju koje je vladalo kad je na otvorenju novog igrališta igrana utakmica između domaćina i gostiju iz Splita (Hajduk). A, Cvitan je u svemu tome ima ponajveće zasluge.

Sve donedavno, iako je bija u osamdesetima (rođen je 1940.), redovito je dolazija na domaće utakmice svog voljenog kluba. Ma, i na treninge je dolazija. Nogomet mu je, kako to lipo stoji u nazivu jedne serije o tom sportu, bija doslovno “više od igre”. Zato su mu se prošle godine godine iz kluba zahvalili na svemu šta je učinija kroz sedam desetljeća obostrane (po)vezanosti.

Njega i Boru Višića predložili su gradskim ocima za Nagrade našega mista. I dobili su ih početkom petog miseca. Na Svetu Jelinu. Za doprinos razvoju nogometa u Vodicama.

Cvitan je u Varaždinu završija Srednju školu rudarsko-tehničkog smjera. Profesionalno bija je vezan uz Građevinsko-komunalno poduzeće Vodice.

A sklopljenim brakom sa svojom voljenom Marijom. Dolores i Joško, njihova su dica. I dika.

Prije desetak dana Tome Ivasov mi je reka da Cvitan više ne dolazi na karte u Čidentovu kuću u kojoj se od četiri ure popodne sastaju vodiški penzioneri. Nešto je bolestan, kaže mi Tome...

Ne znam jesu li Marin i ostali iz vodstva kluba spustili zastave na pola koplja, ali znam da će Cvitanova pojava faliti na utakmicama u Račicama u koje se vodiški veliki balun premistija nakon nemogućnosti da se nogometna priča nastavi na Hangaru. Račica na kojima svakodnevno bala više od dvista mladih nogometaša. Mislim da je i zbog te činjenice Cvitan spokojno otiša s ovoga svita.

U ime svih mještana, a ponajviše onih koji su Cvitana poznavali preko sporta, izražavam iskrenu sućut gospođi Mariji, njihovoj kćeri Dolores, sinu Jošku i unučadi.

Naš dragi Cvitan Lasan-Konta bit će sahranjen u petak u 14 i 30 na vodiškom groblju.

Izvor fotografija: Etnološko-kibernetička zbirka Vodica
Vlasnik fotografija: obitelj Cvitana Lasana