Jučer san isprid Stare škole trevija Cvitu. Guštinu. Guštinu ženu, Guštinu babu i Guštinu mater. Nismo ni riči o današnjem datumu. A, opet, sve smo rekli jedno drugom. Bez jedne jedine riči. Niti ona meni mora reći kako se osjeća, a niti ja iman pravu rič kojom bi njenu tugu učinija bar malo manjom. Materina tuga. To je uvik posebna priča. Priča koja u Cvitinom slučaju traje točno tri godine.
Ko nije zna teško bi Cvitu poveza sa srednjim Guštom iz Barbine obitelji. Ona plavokosa i svitle puti, a on crnokos i malo tamniji. Taman kakav triba biti da ti posebno bili zubi dođu do izražaja. Kad bi se smija. A, to je bilo skoro pa uvik. Put i kosu pokupija od oca. Najstarijeg Gušte Barbina. Kojeg je u mladosti život odveja u Ljubljanu. Na školovanje. Za konobara. U njegovom slučaju bija je to pravi doktorat. Jer, bija je baš vrhunski u svom poslu. U Ljubljani je Gušte upozna Cvitu. Pa su “došli” Đani, Gušte i Kate... Evala Mili Talijaševu. Imali smo u tom čoviku pravu osobu na pravomu mistu.
Prošle su tri godine. Puno će ih još proći. Jedna stvar se ipak nikad prominiti neće. Tuga. Materina tuga. I bit će tako sve do ponovnog susreta. A u njega valja virovati. Pogotovo u uskrsnom vrimenu. I, bi li išta imalo smisla da je drugačije?
Piše: Ivica Bilan