INFOVODICE

Dvije tisuće i šesnaeste upriličena je izložba “Bunje u bunji”. Domaćinova bunja, u vlasništvu obitelji Rodin, bila je dovoljno velika za takvo nešto. Autor Boško Fržop, izložio je tom prigodom tek jedan mali dio od petstotinjak bunja koje su se našle pred njegovim objektivom. A, sve je započelo 1963. godine kada je kupio svoj prvi fotoaparat.

Da se Vodicama nije “desio” Miha, vjerojatno bi likovna scena izgledala bitno drugačija. Ali, desio se. Pa se tako desila i Likovna udruga “More”. Neposredno prije pisanja ovog teksta razgovarao sam sa Tatjanom Roca. Zaključili smo po tko zna koji put da vagoni teško mogu bez lokomotive. Miha je likovnu udrugu osnovao i podario joj dušu, a onda su se u toj priči pojavile Lela i Marija. E, to su prave lokomotive! Zato i ne čudi što se Vodice ne moraju “sramiti” kad je likovna umjetnost u pitanju.

Prosinačka akcija darivanja krvi imala je posebno ozračje. Od ranog jutra u knjižnicu je ušetala božićna glazba, a bilo je i torti. Slavljeničkih. U čast sto i prvoj darovanoj dozi našeg Slavka Minčića. Ne pada jabuka daleko od stabla. Ipak je on Filin sin. Lijepa gesta “cura” iz Kluba DDK Vodice i Gradskog društva Crvenog križa takla ga je u srce. Pa je potekla i pokoja suza. Slavko naš, svaka ti čast!

Epski! A kako drukčije?!

Dočeka naš Grgo da ga pozovu u Potjeru. Grgo Birin. A, otkad je prije godine i po dan u obitelji Padvanovih zakucalo srce male Dunje, nije on više ni razmišlja o kvizevima. Ni onima “pabskima”, a kamoli tim televizijskima. Tribalo je uživiti se u ulogu oca. Da bi Luci bilo lakše. Jer, Grgo je takav. Svaku ulogu odigrava ozbiljno. I one na poslu (nekad na pijaci,  a zadnji godin u sortirnici), pa za mikrofonom na utakmicama Heroja, pa na kazališnim daskama, pa one u ulozi organizatora kafićkih kvizeva (u knjižnici, Sunčanom  i Azimutu), pa... Ma, svugdi! A, i bilo ga je svugdi dok su Dunja nije rodila!

I stigne tako našemu Grgi  poziv iz Zagreba da dođe na snimanje kviza. A on bez treninga. Izvan forme. Šta sad!? Nema druge nego, pristojnosti radi, otići do HTV-a. I? Kako je proša? A, kako drukčije nego epski! I on i svih troje ostalih natjecatelja bili su odlični. Skupili  zajedno devetnaest i po ijad. A, onda uz četiri startna boda skupili još četrnaest  u završnoj. Sveukupno osamnaest.  Previše i za genijalca Deana Kotigu. Kojemu večeras ni ostali lovci ne bi pomogli.  Ispromovira Grgo i svoje Selo i šibensku kvizašku scenu. I Ligu koja na kvizaškim natjecanjima okuplja srednjoškolce iz tri države. Ima nešto u vomu našemu podneblju.

Svojim nastupom Grgo je dokaza  da  je kvizaški prvoligaš. I ostali iz njegove ekipe. Uostalom, i Dean je reka da su jedna od najboljih ekipa u povijesti Potjere. Zasluge za njegovo izrastanje u vrsnoga kvizaša pripadaju i onima uz koje je “učija” i koji su ga motivirali da bude još bolji. Poparićima, Bagariću, Kudri, Drenskom, Mili, Ćiriću, Modriću (ne mislin na Luku),...  Epski su to bili kvizevi u Sunčanom...

Grgo, baš si nas večeras učinija sritnima. A, svojoj materi Ineski si na najbolji način čestita rođeni dan. Bravo, meštre! Tako se to radi! Epski! Drukčije i ne znaš! :-)

Kad je Edita Sladoljev (udana za Igora Guju, a iz roda Grgurevih) rodila prvoga sina, dođe joj u vižitu doktor Krste Nakić-Alfirević i pita je kako će se mali zvati. “Dominik” - kaže Edita doktoru, a on će joj na to ljutito: “Ma, kakav Dominik, Nediljko nek se mali zove!”

Navečer volin popiti kafu. Nakon posla. Popija san je i sinoć. Oko deset uri. Navika san. Nekad to bude i u ponoć. A, onda san doma pogleda kraj jednog domaćeg filma. Dok san ga gleda uživa san u mendulama i orijima. Ostala šaka nakon događaja kojega smo imali u knjižnici. Pa san pokupija to šta je ostalo. Te mendule i orije čekićon je istuka Branko Rokanov. Baš zbog toga bile su mi posebno lipe. Donili su Branko i njegova dica u knjižnicu još puno toga. Za degustaciju.

“Volila bi živiti baren po ure više od svoje matere!” - kazala je sinoć u vodičkoj knjižnici Jerka Petrov. A, ta njena mater, Oršula Bilan, umrla je pet mjeseci prije svog sto i petog rođendana. Onaj tko Jerku dobro ne pozna, pomislio bi da joj do te brojke nedostaje možda i cijelih tridesetak godina. Kad ono, ona je već u devedeset i petoj. Po uspravnom držanju, glatkom licu i posebice po bistrom umu za Jerku biste  rekli da je puno mlađa. Jedino što je “muči” je nešto slabiji sluh.

Nekim ljudima dovoljan je samo jedan posjet mjestu u kojem dotad nisu bili pa da ga zavole za cijeli život. To se gospođi Karin Paetow Froese desilo daleke 1974. godine. Tada je prvi put došla u Vodice, a vraćala im se godinama nakon toga.

Da nije knjižničarka, Blanka bi vjerojatno bila učiteljica. Zato ona baš voli kad u goste knjižnici u kojoj radi dođu školarci. Iz vodičke osnovne škole. 

U jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi radi učiteljica Sanja. Koja toliko voli djecu da rado i piše priče i romane za njih. Među ostalim, napisala je i puno priča o djevojčici Paulini kojoj prezime počinje slovom P. I, gle čuda, djeca obožavaju te priče! Mada su one nešto što se zove 'obavezna lektira'. 

E, sad, koja je poveznica između Blanke, Sanje i Pauline?! To su u našem slučaju djeca trećih razreda vodičke škole koja su danas došla u Gradsku knjižnicu Vodice na sat lektire kojeg im je održala Blanka, a obrađivali su baš Sanjinu Paulinu P. Točnije, Dnevnik Pauline P. Koji je prošle godine dobio i svoju filmsku verziju. 

Uživala su djeca slušajući 'učiteljicu' Blanku kako im prepričava Paulinin dnevnik, a rado su nakon toga i odgovarala na njena kviz pitanja. 

Djecu su posebno oduševila i dva kratka videa u kojima im se obraća autorica serije romana o Paulini. Sanja prezimena Polak s velikim guštom je snimila ta videa i pozdravila djecu iz njenog najomiljenijeg mjesta na Jadranu. Zato u njemu i rado provodi svoja ljeta. A zajedno s njome i njene cure Petra i Paulina. Pogađate, prezimena koji počinje slovom P. Tu je i njihov pas. Crn k'o ugljen. Pa svi skupa navraćaju u svoju omiljenu knjižnicu na vodičkoj rivi. 

Nakon današnjeg sata lektire, učiteljice su djecu odvele do parka pa su tamo i oni snimili kratki video u kojem pozdravljaju Sanju i Paulinu. Sanja je taj video dobila brzinom munje i baš ju je jako razveselio. 

Zna škola biti i zabavna! Takva bi uvijek i trebala biti.

Da suboton i nedijon ne iden do sestre koja živi u Želinu, ne bi viđa jednoga čovika kojega san do prije koju godinu viđa baš svaki dan. Negdi na rivi ili u trafici. Kod Željka. Vukičevića. Ne znan je li se ikad desilo da bi doša kupiti nešto kod Željka, ili samo javiti mu se, a da kod njega nije sidija taj o kome pričan. Ako još ne znate o komu se radi, reći ću van da mu je ime Karlo. Onima koji nisu svatili iz priče o trafici ni ime Karlo neće puno pomoći. A, ja ga baš tako zoven. Tako mu se javjan. I nikad, ama baš nikad mu se nisan obratija njegovin nadimkon. Kojega on baš s ponoson nosi. O Muri je rič. Karlu Srdarevomu, rečenomu Muri.