Sad ga viđan samo isprid njegove kuće. U Bruncu. Sidi na stolici, a prid njin boce maslinovoga uja. Oko vrata mu visi medaja. Nisan dobro pogleda, ali pretpostavjan da je zlatna. Pretpostavjan i da je tu medaju dobija njegov stariji sin. Zlatko. Znan da se on zadnji godin ozbiljno uvatija poljoprivrede. Bavi se čelama i maslinama. Uz to je i odličan kuvar.
Mlađi Murin sin je Zoran. On je ribar. Prvoklasni. Za njega svi znaju. Ko se imalo tendi u ribe. Na cilomu Jadranu. A sićan ga se kad je bija jako mlad i kad je po plićaku baca nekakvu malu mrižu i tako lovija ribu. On i Kutle mlađi. Njegov imenjak. I Anton Roca rečeni Krstić posta je meštar za tune. On i Zoran su osvitlali vodiški obraz kad se o lovu na malo veće ribe radi. Malo koje misto ima dva takva znalca. Šta je za Vodice posebno zanimljivo. Jer, mi i ribarska tradicija u istu rečenicu stajemo tek otprije četrdesetak godin. Čast rijetkin iznimkama poput Bene Bodula, Viculovi i Tabakinovi.
Sidi tako Mure najstariji prid svojon kućon u Bruncu i raduje se svakomu prolazniku kojega poznaje. Noge više baš ne slušaju. Uz pomoć ščapa dođe nekako do ulice i zauzme svoju poziciju. Sidi u stolici i ponosno izlaže obiteljsko maslinovo uje.
Osin sa rive i iz trafike, pamtin Karla i sa Plave Plaže. Svako popodne je bija tamo. Godinama. Pogotovo u ono zlatno vrime kad su se Vodičani svakodnevno okupjali na najbojoj plaži u Selu. Banjada. Picigin. Skaline. Skaline od bufeta na Plavoj Plaži. Tamarisi. Nekad i kabine. Ka na Jadriji.
Nikad više... Mure je bija zgodan čovik. Kad je već bija u nekin godinama, zna bi sam za rebe reći “glava ka u starca, a tilo ka u mladića”. Istesa je svoje tilo Mure i bez teretane. Radija je u pokojnoj “Vodičanki” na utovaru (i istovaru) svega šta je tribalo. Sad se ne mogu sititi kako se to stručno kaže. A, u mladosti je bija i veslač. I to jako dobar.
Malo prije nego san doša u knjižnicu ovo napisati, naiša san na dvoje turistov. Iz Zagreba. U Olimpiji su. Okupili se tamo ljudi koji rade u stanicama za tehničke preglede aut. Pitaju oni mene jesan li “domaći”. Gospođu zanima di su nestale stare Vodice. Zadnji put je bila prije dvadeset godin. Kaže da ne može pronaći stari trg na kojemu su neke dvi konobe. Zanimljivo. A, taman su došli iz pravca di je bilo to šta ona naziva starin trgon. Mislila je na Poljanu. I na konobe kod Adama i Dražija. Uveja san ja nji dvoje u knjižnicu. Nek dožive baren nešto od stari Vodic.
Jer, u Staroj školi se ipak još uvik osjeća duh prošli vrimena. Na brzinu san in puno toga pokaza i ispriča. I poklonija po platnenu vriću vodiški darivateljov krvi. Na kraju san ji uputija prema Dražiju. Mada staroga, najstarijega Dražija više nema. Ka ni Adama.
Zanimljiva imena su Mure i njegova žena Zlata dali svojin sinovima. Koda su znali da sto kilometri južnije od Vodic postoje dva brata koja se isto zovu. I koji će Hajduk učiniti još većin nego šta je bija do prije nji. Blizancov. Kakve danas možemo samo sanjati.
Stariji Zlatko dobija je ime po materi. Ne mislin na Vujoviće nego na Srdareve. Šta se Zorana tiče, priču o njegovu imenu ne znan. Ono šta znan, je to da Karlo i Zlata mogu biti ponosni na svoje sinove. Život in svima skupa nije bija lagan, ali danas se može reći da su izresli u uspješne jude. Svaki u svojoj branši.
Sad će lošija vrimena. Pa Mure neće moći baš svaki dan siditi isprid kuće. Ja ću vikendon i dalje prolaziti ton ulicon. I navijati ću da bude šta više sunca. I zbog sebe jer ne volin zimu, a i zbog Karla...
Živilo Selo!