INFOVODICE

Prije dva dana bija je sedmi sedmoga. Poznam više osoba koji su tog dana rođeni. Ili im se na taj datum desilo nešto drugo.

Vanja Borić bila je moja učiteljica prva četiri razreda osnovne. Prekjučer je napunila osandeset i osan. Kako je svako malo vidin, znan je zezati da ćemo joj posaditi isto toliko stabala koliko sada ima godin. Zna ona zašto joj to govorin. Tiče se jednog Kumrovčana. Vanja je bila stroga u školi. Znala je koristiti šibu. Jedna moja prijateljica joj to nikako ne može oprostiti. Ja san samo jedan puta dobija “porciju”. Ne zbog neznanja nego zbog previše znoja za vrime velikoga odmora. Volija san igrati nogomet. Pa bi koristija svaku moguću priliku da ga zaigran.

Tako je to bilo u to vrime...

Nešto manje godin od Vanje sedmi sedmoga napunila je i Sanja Čičin-Šain. U mladosti moja najbolja prijateljica. Danas je odvjetnica. Fetiva je i po ocu i po materi. Vodičanka. Iako je do rata živila u Beogradu, govorila je najlipši vodiški koji san ikad čuja. A, može biti da san bija i malo presubjektivan. :-)

Sedmoga dana u sedmomu misecu rođen je i Igor Čičin-Karlov. Brico. Neumorni partijaner. I organizator Jauk Partyija. Odličan čovik. I baš je zamirita da uz sebe ima ženu poput njegove Antonije. (Zlo)seljanku gradskih manira. :-) I dobru dicu.

A sedmi sedmoga zadnji sedan godin ponajprije vežen uz Krstu. Sina svoje kolegice Ane i njenog Jose. O Tabulama je rič. Bucmasti ljudi su u prosjeku simpatičniji od ostalih. Krste je bija posebno drag. Pokupija nešto gena s očeve, a bome nešto i s materine strane. Caparinove.

Kako dida Krstu nije upozna, jer je mlad umra (dida), tako je puno vrimena provodija s didom Brankom. Lovrić-Caparinom. Pokupija od njega duhovitost. Smisao za šalu. Od sedmi sedmoga dvi i šesnaeste nasmijava naš Krste Svetoga Petra i ekipu. Tako je valjda tribalo biti. Ne valja puno propitkivati Božje planove.

Jutros san bija na misi u crkvi na Starom groblju. Mise se tamo održavaju nedijom kroz sedmi i osmi misec. Osim zbog ambijenta, posebne su i zbog pivanja i sviranja dvi brojne obitelji. Sladoljev i Tomić. Sladoljevi još nisu stigli iz Zagreba. Tomići jesu. Doselili u svoju litnju bazu u Ulici braće Kaja. Jutros su bili lipa glazbena potpora don Franji. Dvi sestre i dva brata. A po prvi puta pomaga im je i “friški” zet. Meni se posebno svidilo kad su pivali Aleluju. U tim trenucima sitija san se naših pokojnih. A posebno zafrkanta Krste Tabule.

Kaže mi Ana da zadnje vrime nije na “ti” sa vjerom. Normalno je da ona jača i slabi. Mislin na vjeru. Ali, bez nje i bez vjere u uskrsnuće, bi li išta imalo smisla?

Eto, ima san potribu zakratko se vratiti na prekjučerašnji datum. Sedmi sedmoga.

A, puno san vezan i uz današnji datum. Goranov. Ivaniševićev. Vimbldonski. U životu se nisan isplaka ka tog dana dvi i prve. Od sriće. I da Hajduk postane prvak svita ne bi osjetija takvu radost. A, Hajduk mi je svetinja...

Neću vas više zamarati.

Živilo Selo!

Kad je prije pet godina dobila pozivnicu iz Gradske knjižnice Vodice za otvorenje izložbe mađarske Likovne kolonije “Charlotta Lavanda”, dr. Anna Mladenovics s velikim zadovoljstvom ga je prihvatila u to vrijeme bila je konzulica Republike Mađarske u Splitu i dolazak u Vodice na izložbu mladih sunarodnjaka bio joj je dobrodošao odmak od obaveza i rješavanja raznih problema s kojima se u svom poslu svakodnevno susretala.

Otada je redovita gošća vodičke knjižnice, krajem lipnja ili početkom srpnja, u terminu kojeg odaberu sestre Roberta i Alexandra Faltis, voditeljice Likovne kolonije koja se održava u Prvić Luci, a u kojoj mladi ljudi iz Mađarske, uz pomoć profesora umjetničkih škola iz Budimpešte, stvaraju nova umjetnička djela. U svim mogućim likovnim tehnikama. Inspirirani ljepotama otoka Prvića i mora koje ga okružuje.

U dvanaestoj godini suradnje sestara Faltis s vodičkom knjižnicom, osim izložbe koja je sinoć otvorena u multimedijalnoj dvorani, desio se i koncert glazbene skupine Söndörgő. Održan je u parku, u sklopu programa Đardin je In. Kiša najavljena za 21 sat, a to je termin kad je koncert bio zakazan, ipak je odgodila svoj početak pa se stidljivo pojavila tek po završetku jednosatnog nastupa petorice mađarskih glazbenika.

Koncerta kojeg se ne bi posramile ni najveće svjetske pozornice. Izvodeći etno glazbu iz nekoliko nama susjednih zemalja, svirajući pri tome petnaestak različitih instrumenata, Mađari su svojom virtuoznošću naprosto oduševili. Njihov koncert bio je savršeno dobar. Sretnicima koji su se zatekli u đardinu priuštili su osjećaj kolektivne sreće. Bravo za svu petoricu!!!

Bravo i za dr. Annu Mladenovics, ovoga puta u ulozi ravnateljice Instituta Liszt Mađarskog kulturnog centra U Zagrebu. Ona je, uz pomoć svojih suradnika iz Instituta, osmislila ovu Večer mađarske kulture u Vodicama. Poznanstvo sa ravnateljicom Gradske knjižnice Vodice Sanjom Radin-Mačukat i vodičkim gradonačelnikom Antom Cukrovom, koje je preraslo i u prijateljstvo, ponukalo ju je da im prije dvije godine obeća organizaciju ovakvog događaja. Urodilo je to sinoć otvorenom izložbom, uobičajeno kvalitetnom, i bravuroznim koncertom.

Suradnja Gradske knjižnice Vodice, Mađarskog kulturnog centra i Likovne kolonije “Charlotta Lavanda”, uz neupitnu potporu Grada Vodica i Turističke zajednice Grada Vodica, nastavit će se i u godinama koje slijede.
Izložbu možete pogledati u radnom vremenu Knjižnice do 12. srpnja, a svakako na internetu pronađite i poneki video genijalnog glazbenog sastava Söndörgő.

Jutros je u Gradskoj knjižnici održana lipanjska akcija darivanja krvi. U najuspješnijoj ovogodišnjoj akciji prikupljeno je 55 doza. Možda je činjenica da se poklopila sa Svjetskim danom darivatelja krvi bila dodatni motiv našim humanitarcima da se odazovu u velikom broju ( pristiglo ih je 61). Iz Gradskog društva Crvenog križa i Kluba DDK Vodice zahvaljuju svima koji su došli na današnju akciju, a ujedno i čestitaju svima darivateljima njihov dan. Jutrošnja akcija imala je malo svečaniji ton od onih uobičajenih. Svima koji su došli podijeljeni su prigodni pokloni, a bilo je i dobre glazbe i ukusnih fritula.

Što se tiče današnjih darivatelja, bilo je među njima puno onih s velikim brojem darivanja, a mi ćemo ovom prigodom istaknuti mladu Magdalenu Jukić koja je imala „vatreno krštenje“. Čestitke svima!
Evo popisa svih darivatelja: Mate Alfirev (15), Ivan Badžim (74), Nediljko Barać (40), Ante Barišić (9), Miroslava Barišić (26), Viktor Bašić (38), Marijana Biluš (11), Marija (30) i Nikola (52) Birin, Jelena Blatančić (25), Rudolf Borić (14), Želimir Božić (65), Krešimir (77) i Tomislav (43) Bulat, Katarina Crljenak (37), Mate Crnica (11), Ivana Crvelin Šprljan (9), Nenad Cukrov (44), Darija Gojković (15), Marko Grubelić (78), Vjekoslav Grubelić (73), Daniela Jabuka (6), Magdalena Jukić (1), Viljem Juričev (60), Niko Juričev- Barbin (17), Ante Karlo (25), Damir Kovačević (39), Josip Lovrić (2), Ante Jean Mačukat (4), Marko Mačukat (51), Renata Marić (10), Ante Marinčić (21), Marijana Meštrov (33), Marinko Mićin (57), Slavko Minčić (98), Anita (3) i Ante (2) Muić, Milo Nola (81), Rober Pašara (96), Ante Poljičak (14), Sanja Radin-Mačukat (43), Damir Ramljak (43), Željko Roca (50), Snježana Skledar (22), Venčoslav Skračić (31), Robert Sladoljev (22), Dejana Studić (34), Silvio Šoda (?, Krešimir Španja (25), Lucijan Španja (2), Katarina Šprljan Marin (26), Sylvie Šustić (9), Miroslav Topić (24) i Jurica Troskot (25).

Iduća akcija održat će se 12. srpnja.

Na starim fotografijama Vodica gotovo da i nema brodova. U jesen bi rivom dominirale bačve, na stotine njih, raznih veličina, ali brodova nije bilo ni u tragovima. Puno se išlo u polje i živjelo se od uzgoja vinove loze i višanja. Nešto manje i maslina. Rijetke su bile obitelji koje do prije pedesetak godina nisu toliko puno ovisile o poljoprivredi.

Obitelj Mihić, onaj dio te obitelji koja je poznata po nadimku (prodivki) Šucini, bila je vezana i uz more. Znali su Šucini otisnuti se svojim kaićima na more i uloviti tunjom štogod za ručak ili večeru. Stari Šuco, a Filip mu je bilo ime, prenio je ljubav prema moru i na svoju djecu. Ferdinanda (Ferka), Antu i Matiju. Ponajviše na Antu. Stariji ga pamte po mornarskoj majci i kapetanskoj kapi. I bijelim hlačama.

Originalnost ga je redovito uvrštavala u turističke prospekte Vodica.

Ovisnica o moru postala je i njegova sestra Matija Matilda. Udana Seper. Većina nas zna je po malo skraćenom drugom imenu - Tilda. Bila je medicinska sestra, a radni vijek odradila je na Odjelu pedijatrije u šibenskoj bolnici. S obitelji je živjela u Šibeniku. Dovoljno blizu svojih Vodica da bi im se vraćala kad god je mogla. Odlazila bi često i zabaciti tunju. U društvu s pokojnim mužem Špirom. Voljela se vraćati Tilda u svoje Selo jer je u njemu provela sretno djetinjstvo. Djetinjstvo koje je umnogome bilo vezano i uz bunar koji se nalazio u blizini obiteljske kuće. Na tom bunaru pamti svoju mater Lucu i tetu. Kraj njega se čekalo brata Antu da se vrati s mora. Pa, kad bi Ante ulovio ribu spremali bi je “na putač”. Tildin bunar imao je dušu.

Oko njega su se okupljali svi iz njene i stričeve obitelji. Obitelji strica Tona poznatog po nadimku Košće. Voljela je Tilda sve svoje rođake. Jozu, Blaža, Antu, Ivicu,... Uz bunar, a i drvored fafarinki pred njihovom kućicom, vežu je najljepše uspomene iz djetinjstva. Stoji bunar i danas na istom mjestu. Ponosan i sređen. Kralj i ukras. Biser Kulturnog centra.

To su Tildine riječi. Kazivala ih je u dokumentarnom filmu o svojoj obitelji autora Tonča Juričev-Grgina. Tonči ju je uspio nagovoriti da u tom filmu pročita ono što je stavljeno na papir držala u bavulu. Svojoj djeci i unucima ispričala je povijest njihove obitelji. U tom vrijednom filmu, spoju fotografija i emotivno ispričanih trenutaka obitelji Šucinih, puno je spomena i bunara i mora. Mora kraj kojeg Tilda provodi puno svog umirovljeničkog vremena. Mora koje izbacuje puno zanimljivih naplavina od kojih Tilda izrađuje svakojake kreacije. A toga se nakupilo toliko da je došlo vrijeme da ih Tilda negdje izloži. Odabir je pao na vodičku knjižnicu. I jučerašnji dan. Napunila Tilda izložbeni prostor stotinama svojih kreacija. Uplovili u knjižnicu njeni brodići, zamirisala lavanda, zablistali rakamani lancuni,... I didova panula.

Okupljene je pozdravila ravnateljica knjižnice Sanja Radin-Mačukat, a dvoranu glazbom ispunio Tildin nekadašnji susjed Damir Fržop,... Ispunili je i brojni dragi gosti i prijatelji. Među kojima i desetak Tildinih kolegica s Pedijatrije. Ni doktor Matić nije propustio otvorenje Tildine izložbe. Donio joj i buket cvijeća. Još neki su to učinili. Zarobila ih Tilda odavno. Svojom posebnošću.

Posebna je i ova njena izložba. Koja ima i nešto “vodiško” u sebi. I kojoj je Tilda dala ime "Samo moru virujen". Navratite kroz naredna dva tjedna u knjižnicu i pogledajte njene radove. Ne stignete li, imat ćete priliku razgledati ih i kroz ljeto u prostoru na Poljani (preko puta Bažane) u kojem će privlačiti pažnju i turistima. Zasigurno će mnogi od njih ponijeti sa sobom nešto od izloženog. Da ih podsjeća na naše mjesto, na dašak Mediterana kakav je nekad bio.

O vodičkoj nevjesti Dijani Čičin-Šain, rođenoj u Novoj Gradiški, a Šibenkom po mjestu življenja, mogli ste prethodnih dana čitati na portalu Infovodice u najavi njenog predavanja „Kvaliteta života domaćeg stanovništva i održivi turizam“ kojeg je ova viša predavačica na Odjelu za ekonomiju Sveučilišta u Zadru i doktorandica na Poslijediplomskom doktorskom studiju Menadžment održivog razvoja na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, održala sinoć u Gradskoj knjižnici Vodice.

Iza nas su još jedni “Dani Ive Brešana”, treći po redu i ove godine održani u Gradskoj knjižnici Vodice. Znanstveni kolokvij, kojeg uz potporu Grada Vodica, Pučkog otvorenog učilišta, Turističke zajednice i Ministarstva kulture organizira Gradska knjižnica Vodice, i ove je godine okupio “ekipu” koja o profesoru Brešanu ima što reći. Jure Zovko, Marko Vučetić, Toni Juričić i Pero Mioč, pogotovo on, sasvim sigurno čine kvartet odličnih poznavatelja djela (ostavštine), a u slučaju gospodina Mioča i lika, jednog od najboljih hrvatskih dramskih pisaca.

Sigurno ste čuli za šibensku Narančastu zgradu. Udomljuje ona brojne udruge. Puna je ta zgrada pozitive. Jer, takve su i udruge koje u njoj obitavaju. I ljudi koji se tamo okupljaju. Pa je takva i KLicA. Ime je to Kluba liječenih alkoholičara. Trenutno ima dvadesetak članova.

Među njima su i Saša Tare i Zvonimir Vila. Prvi je brodograditelj, a drugi akademski slikar. Grafičar. Zanimljivi likovi. A, ništa manje zanimljive nisu ni Branka Mandić i Nina Živković. Terapeutkinje. Od kojih je jedna i zadnje izabrana Šibenska grandeca. Sinoć su njih četvero u vodičkoj knjižnici predstavili rad Kluba. Saša i Zvonko su pričali o svojim “slučajevima”, a svi zajedno o tome kojim putem krenuti kad se odlučite potražiti “izlaz”.

Psihijatri Zoran Zoričić i Robert Torre (na žalost, pokojni) dobrodošle su osobe na tom putu. Njih su svi više puta sinoć spominjali. Knjiga Roberta Torre “Ima li života prije smrti?” inspirirala je Zvonka za plakat na kojem se on upitao “Ima li života u alkoholu?”. Sudeći prema Sašinom i Zvonkovom iskustvu, a i svi mi znamo nekog tko jest ili je bio ovisnik o alkoholu (i ne samo o njemu), odgovor je sasvim jasan.

A, jasna je i činjenica da ne postoji lijek za alkoholizam (to se odnosi i na sve ostale vrste ovisnosti). Apstinencija je jedino što vas može držati dalje od ovisničkog života. A, najbolju podršku u tome pružaju klubovi. Poput šibenskog. Koji djeluje u spomenutoj Narančastoj zgradi. I tamo ih možete pronaći ponedjeljkom u 19 i 15 (ljeti u 20 i 15). Barem još neko vrijeme. Jer, postoje neki planovi da se zgrada sruši i prenamijeni. Što bi bila velika šteta. Zbog svih dobrih ljudi koji su joj “podarili” neku posebnu dušu.

Klikom na link ispod doći ćete do odlično napisane priče Gorana Šimca o šibenskim “apstinentima”, objavljene na portalu TRIS. Pročitajte je. A, poželite li poslušati Branku, Ninu, Zvonka i Sašu uživo, navratite sutra (18.5.) u tribunjski Kulturni centar. Početak njihova predavanja je u 18 sati.

P.S. Zahvaljujemo gospođi Branki na organizaciji ovih dvaju susreta (u Vodicama i Tribunju).

Tekst i foto: Ivica Bilan

https://tris.com.hr/2022/01/proklijala-klica-alkoholizam-nije-prehlada/

Prije izložbe koja je sinoć otvorena u Gradskoj knjižnici Vodice, ukrajinska umjetnica Kseniya Noryk izlagala je u Dnjepru, Kijevu, Odesi i Varšavi. To su bile skupne izložbe, ova joj je prva samostalna.

Ljubav prema crtanju, stvorena u djetinjstvu, trajno ju je usmjerila prema umjetničkim vodama. U rodnom Dnjepru studirala je slikarstvo, a na Kijevskoj akademiji likovnih umjetnosti i arhitekture završila je i studij restauracije slika.

Radila je kao učiteljica slikarstva u Umjetničkoj školi za djecu grada Dnjepra. Paralelno s tim redovito je slikala. Brojna njena djela, tristotinjak otprilike, nalaze se u privatnim zbirkama diljem svijeta.

Od 2009. godine živjela je u Kijevu. Sve do rata i ruske agresije na Ukrajinu. Tada odlazi na pola godine u Varšavu, a nakon toga odlučuje se za dolazak u Vodice. Ne bez razloga. Na jednom od svojih brojnih ranijih putovanja upoznala je naše mjesto i „na prvu“ ga zavoljela.

Vodice su joj i odmak od življenja u puno većim gradovima, ali i inspiracija. Velika. Jer, kako sama kaže, „gdje god pogledam vidim motiv koji me tjera da uzmem kist u ruke“.

U Vodicama je pronašla i puno ljudi s kojima dijeli strast prema umjetnosti. To su članovi Likovne udruge „More“. Oni su razlog više da svoj život veže uz Vodice.

Zavoljela je Kseniya i vodičku knjižnicu pa je s posebnim zadovoljstvom svoju izložbu pripremila baš u njoj. Istakla je to i sinoć, u svom obraćanju, a posebno se zahvalila ravnateljici knjižnice Sanji Radin-Mačukat koja je moderirala otvaranje njene izložbe.
Kseniya svoje radove zasniva na realističkom i naturalističkom promatranju prirode. Ponekad sliku završi vrlo brzo, ali ima i situacija kad prethodno duboko i dugo promišlja o tome kako nešto naslikati. I u kojem formatu. A, ova izložba pokazuje da ih ima svakakvih. Od minijatura do jako velikih.

Slikanje je njena strast. I jako voli svoj posao. Mada, kako ona kaže, ima u životu slikara i trenutaka koji nisu baš onako idilični kako se to čini nekome sa strane.

Među devedesetak izloženih radova na ovoj izložbi, ima ih iz svih razdoblja njenog stvaralačkog života. Od onih iz studentskih dana do ovih nastalih zadnjih mjeseci u Vodicama. Na njima, sasvim jasno, prevladavaju ovdašnji motivi. Trgovi, stare ulice, kamene kuće, more, galebovi,…

Jedne od ljepših uspomena iz djetinjstva Kseniya vezuje za odlazak s roditeljima na more. To ju je činilo posebno sretnom. San o boravku na moru postala je njena stvarnost. Ono je sada svakodnevno pred njenim očima, puni joj dušu i trajno ju inspirira.

A, da iz tih inspiracija nastanu predivne slike, uvjerit će se svi koji navrate u Gradsku knjižnicu Vodice kroz naredna tri tjedna i pogledaju Kseniyinu izložbu „Boje, kistovi, inspiracija“.

Tekst i foto: Ivica Bilan

Oden nakon posla nakratko doma pa u kafić. Lipa noć, reka bi Čače. Nakon vitrovitog dana baš lipa večer. U kafiću ugodna i tiha glazba. Nešto malo svita. Dva mlada konobara. Donili mi dozu kofeina. Sutra je Dan Sela. Možda bi moga moga do knjižnice. Mirita Selo dvi riči...

I iša bi kroz uru-dvi štagod napisati. O Selu. Da mi konobari uz kofein nisu “servirali” i jednu novost. Tužnu novost. O čoviku “iz Sela”. O Vuku. Koji je u Vodice doša iz Sinja. Iz okolice Sinja. I udomaćija se vode. Baš pravo. Pa zato i kažen da je iz Sela.

Stalo mu alkarsko srce. Srce koje je u Vodice dovukla jedna naša draga Vodiška. Mare. Marija. Čale naša. I ona je jedna od onih vječno nasmijanih. I nikad ta nije prošla pored vas a da se nije javila. Veselo. Ona i njen pas. Atletičarka Marija.

Doma mi je osta ključ od knjižnice. Već je prošlo jedanaest, ali iden doma po njega pa ću natrag na rivu. Vidin i da triba popraviti zastave koje vise sa prozorov knjižnice. Hrvatska se i neloše drži, ali službena bandira od Sela cila je nekako skupljena i nakriva. Vitar učinija svoje.

Ujutro će procesija. Valja ih dovesti u red.

Kad je bila procesija na Veliki Petak prošlo se i Dražijevom ulicon pa onda i pored Čorićeva turnja. A negdi na po puta i pored kuće Fržopovih. Marijine i Vukove kuće. Priča mi Frane Balijev, prometni redar, da je u ulici bilo nekoliko parkirani aut pa ih je tribalo maknuti. Jedna je bila i Vukova. Frane i Kreso znaju se snaći u takvin situacijama. Dobro poznaju jude pa in ne triba puno vrimena da odreagiraju. Naravno da i Vuka dobro znaju. Pa su ga lipo zamolili da zakratko makne autu i stvar je bila riješena. Lako ti je sa dobrim čovikom....

Kad smo kod dobrog čovika, baš tim ričima opisala ga je Barbara Olegova svojoj Toniji. Imala je potrebu oprostiti se s njim objavom na fejsu. Pa je prepričala šta je rekla Toniji. “Onaj barba sa bradom, za kojeg bi, da ga ne znate, na prvu mogli svašta pomisliti, a prevarili biste se... Jer, on je jako dobar čovik.”

Vidin da je Vukova slika objavljena i na stranici Vodičanke i Vodičani. Sitila ga se i Mateja.

A, znate li uopće kako je ime Vuku? Jednom zgodom mi je to reka pa san ga zapamtija. A stoji ono i na njegovom fejsu. Nenad Kovačević. Ode Nenad nenadano.

Koja lipa noć. A tako tužna.

Dok san bija na kavi, javlja san vijest o Vuku svojim sestrama i kolegicama s posla. One su je već znale. Kolegice. Neke osobe javljale su istu stvar meni. Ivana Latinova, primjerice. Zapravo, provjeravala je jesan li šta čuja o tome. Nadajući se kako ću joj reći da to nije istina. I njoj je bija drag. A, kome nije?!

Mogu misliti kako se sad osjećaju i njegovi “okitaši”. Prijatelji iz moto kluba. Koliko znan, jubav prema motorima ga je i dovela prvi put u naše Selo. Svidili mu se vodiški motoristi. A onda je upozna i svoju Mariju...

I, eto. Mislija san napisati koju o Selu, a pisa san o tome kako je alkar Neno “diga sidro”. Pa se zaputija tamo negdi gori. Ali, i to je priča o Selu. Tek to je prava priča o Selu. Koje sada tuguje. Koje, iako je naviklo na loše vijesti, uvik zna na pravi nači odžalovati svoje jude.

U ime tog Sela, koje je Vuk iskreno volija, a znan da je i ono njega istom mjerom prigrlilo, upućujem iskrenu sućut njegovoj Mariji i svima koji su ga volili. A tih nije malo...

Fotografija preuzeta sa FB Ivan Jozić