INFOVODICE

Sinoć u sklopu Mjeseca hrvatske knjige Gradska knjižnica Vodice ugostila je putopisca Gorana Blaževića.

Vodička regata do Jabuke i natrag, posebna je po mnogo čemu. Od ove godine u njen program ušetala je i poezija. I to ne bilo kakva. U goste nam je s otoka Visa, iz Komiže, došao Tonko Božanić. On je meštar. Trostruki. Meštar kalafat, meštar od karnevala i meštar za čakavsku poeziju.

Jutros je u prostorijama Gradske knjižnice Vodice održana jedanaesta ovogodišnja Akcija darivanja krvi. Prikupljena je 41 doza, a veseli podatak da je među darivateljima i troje novih. To su Miro Šeneta, Toni Španja i Ante Muić.

Popis svih darivatelja: Antonio Antić (7), Simona Baković (9), Blaž Biluš (21), Vedran Biluš (15), Marija Birin (29), Nikola Birin (50), Antonio Crnica (9), Ivona Filipović (6), Marina Gregurek (22), Mijo Josić (15), Antonio Josipović (47), Ivan Jozanović (26), Ivica Juričev (25), Marko Juričev-Martinčev (25), Niko Juričev-Barbin (16), Dejan Kostreš (2), Ivica Lasan (51), Joško Lasan (21), Igor Lokas (27), Elvira Lovrić (11), Branimir Marić (31), Mišel Marić (60), Alen Mateša (44), Hrvoje Mateša (72), Marinko Mićin (55), Gordana Mijat (52), Ante Muić (1), Tomislav Mušćet (7), Darija Orbanić (30), Robert Pašara (94), Bojan Perić (40), Matija Pešić (13), Denis Plenča (38), Marko Roca (71), Robyn Ann Roca (28), Miroslav Sladoljev-Jolić (80), Tomislav Slavica (15), Ante Storić (11), Miro Šeneta (1), Toni Španja (1) i Tomislav Zelić (44).

Iz Kluba DDK “Vodice” i Gradskog društva Crvenog križa zahvaljuju svima koji su došli na akciju.
Iduća će se održati 7. prosinca.

Foto: Ante Roca

Za koji dan u Vodicama će se okupiti zaljubljenici u jedrenje. Sudjelovanje u regati do Jabuke postalo je magnet. Za sve koji vole more i borbu s vjetrom i valovima. Devetnaesta je po redu. A, sve je počelo 2003. godine…

Bez entuzijasta, velikih entuzijasta, teško da bi prerasla u ovo što danas predstavlja u svijetu nautike. Među tim entuzijastima bili su i Gušte Juričev-Barbin i Ante Pelajić. Nedavno su nas obojica napustili. Fizički. U petak će, u spomen na njih dvojicu, biti upriličena izložba i druženje na vodičkom Guvnu. Fotografije s dosadašnjih izdanja Jabuke slave život koji su imali, a izložbom u organizaciji Guštine obitelji želi se sačuvati uspomena na dvojicu (naših) prijatelja. Guština sestra Kate i njen Peter autori su ove izložbe. U izradi pozivnica pomogao im je i nećak Nino Barbin. Izložbu su nazvali "Tragom Jabuke...zauvik tu...".

Početak ovog okupljanja na Guvnu u spomen na Guštu i Antu je u 16 sati. Vidimo se!

Štucalo se sinoć Peki. Kiši, jugu i grmljavini usprkos. Okupili se u vodičkoj knjižnici njegovi štovatelji, prijatelji i obitelj. Prepričavale se štorije iz prošlosti i čitale pjesme. Pekine pjesme.

Čitali ih Elvira Lasan-Zorobabel, rođena u Španjinom dvoru, sin Blaž, unuka Carla, koja živi u dalekoj Australiji, i ravnateljica knjižnice Sanja Radin-Mačukat. Sanja je i kormilarila ovom večeri. A, u tome je ona uvijek na „domaćem“ terenu.

Ode još jedan konobar iz starije garde. Stipe Kusanović. U očevoj pratnji doša početkom sedamdesetih u Vodice, pronaša posal u Vodičanki i osta živiti u našem Selu. Zasnova obitelj s Gordanom. I ona je u mladosti bila konobarica. Gordana iz obitelji Bastić. Rodili se uskoro Tino i Goran…

Rođeni Bračanin Stipe pokopan je jučer na vodičkom groblju. Uz zvuke pisme „Otišo je otac moj polako“. Prethodno se dirljivim govorom od njega oprostila Helena Bastić. Gordanina nećakinja. I ona, a i don Franjo nešto kasnije, naglasili su da je Stipe strpljivo, bez imalo jadikovanja, podnosija  bolest koja ga je godinama mučila. Iz Brača su na sprovod došli njegova majka i brat. Gledajući ih, posebno majku koja pokapa sina, shvatite da u sebi imaju ono što je ima i Stipe, a to je da se znaju dostojanstveno nositi s teškoćama i boli. Vidite da su jako tužni, ali vidite u njima i nekakvu posebnu snagu. Gledajući staricu od devedesetak godina kako iz dubine srca i duše izgovara riči molitve, ne možete steći dojam drugačiji od onog da ta žena ima jaku vjeru. Vjeru s kojom je lakše ići kroz život. Barem malo lakše. Valjda.

A, nije lagano imati jaku vjeru. U bilo što. Jer, život tako stalno i dosadno „pritišće“. Pa, kad ti nešto ne ide kako bi tija, u trenu oslabi i tvoja vjera.

Ne znam kako s tim stoji Mile. Perica. Velimskih korijena, s nekadašnjom šibenskom adresom. Meteriškom (možda i grišim).  Poveza nas je splitski nogometni klub. A i šank. Jer, radija je Mile neko vrime ka konobar. Energičan je on momak. I jako pričljiv. Barem je prije bija takav. Reka bi da je protestni tip. Lik koji ne može a da ne izgovori da je nešto nakrivo. Pogotovo kad su u pitanju neke očite nepravde u našemu društvu. I to one ponavljajuće. A toga imamo na izvoz.

Otkad se oženija Jelenom, rijetko ga viđam. Sinoć smo se našli u vodičkoj knjižnici. Ne bez razloga. Našli smo se kako bi mi priča o svom nedavnom hodočašću u Međugorje. Nije to bija odlazak autom ili busom do Međugorja. Mile je do Međugorja pješačija. U devet dana, korak po korak propješačija je  čak  204 kilometra.

U petom misecu, dok je bija na misi, osjetija je poriv da se upusti u nešto takvo. I to sam. Vezan je Mile uz crkvu. Njegov brat Ivica služi Crkvi kao svećenik. Za fra Lazara, a to je njegovo izabrano ime, emotivnog propovjednika koji trenutno službuje u Bilicama, čuli su gotovo svi ljudi u našoj (i susjednoj) zemlji.  Prije četiri godine, na Milinu inicijativu, vodička knjižnica ugostila je fra Domagoja Runju koji je održa i više nego zanimljivo predavanje o bibliji. Fra Domagoj bija je jedan od Ivičinih profesora na splitskoj bogosloviji pa otud i njegovo poznanstvo, koje je preraslo u pravo prijateljstvo, s obitelji Perica.

Na hodočašća ljudi kreću s različitim motivima. Mislim na ova pješačka. Puno je među njima i avanturista. Svi propitkujemo sebe i smisao svog boravka na Zemlji.  A, u traženju smisla dobro dođe i mir. Kojeg možete osjetiti i kad se upustite u pustolovinu poput ove Miline. Neću ulaziti u njegove motive odlaska u Gospino svetište u Hercegovini. To je nešto osobno. Mene je u ovom njegovom pješačenju do Međugorja zaintrigira veliki broj ljudi kojima je on ovih dana zahvaljiva. A tih ima podosta. Počevši od supruge Jelene, koja je prvotno bila zabrinuta zbog njegove odluke da se sam upusti u ovu avanturu, među ostalim i zbog njegova ne baš najboljeg zdravlja i pustih tableta koje svakodnevno mora piti. A njih je najmanje sedam dnevno. Ponekad i devet. Ovisno o masnoći u krvi, izmjerenom tlaku i šećeru. Jelenine suze na odlasku dale su mu dodatni poticaj da krene na zacrtani put. I da joj se potom što prije vrati.

Prije polaska, a to je bilo 2.10., obavija je pripreme i dobro se posavjetova s onima koji su na domaćem terenu kad je rič o ekstremnim sportovima. U tome su mu puno pomogli biciklist Marko Fržop i Krešimir Juranić, kolega s kojim je radija u IMPOL-u (TLM-u). Sa sobom je ponija ruksak kojeg je napunija s petnaestak kila opreme. Među ostalim, i s dvi litre vode.

Na svom putu proša je kroz Šibenik, Ražine, Vrpolje, Sitno Gornje, Perković, Bogdanoviće, Lećevicu, Broćanac, zaseok Novakovići, Dugopolje, Strijane, Mosor, Blato na Cetini, Šestanovac, Zagvozd, Slivno, Rako, Krstatice, Radišiće i naposljetku Međugorje. U svim tim mistima lipo je dočekan i ugošćen.

Bilo je i neugodnih iskustava. Ne s ljudima. Na bilom putu između Bogdanovića i Lećevice, i to baš u trenucima kad je zbog tankog đona na patikama osjetija bol u nogama, naiša je na četiri bika. Nije mu bilo svejedno, ali vrlo brzo pojavija se čovik koji ih je potira. Jedan dio puta društvo mu je pravija pas po imenu Eko. Puno mu je pomoga pri susretu sa drugim psima.

Na jednoj od dionica, prije Zagvozda, dočeka ga je Ivica Lozina, više puta ranjavan pripadnik legendarnih Paukova. Ma, svugdi mu je neko bija pri ruci. U Blatu, primjerice, to je bija svećenik Ivan Vrdoljak. U Strijanima Željka i Zlatko Burić. U Dugopolju Zdravka i Damir Perišić. Tamo je bija i na misi na kojoj je  predstavljen i na kojoj je dobija i posebni blagoslov od svećenika. U Velikom Broćancu ugostila ga je obitelj Ivana Novakovića. Ma, baš svugdi osjetija se dobrodošlo. Svim njegovim domaćinima primanje hodočasnika pravi je blagoslov.

Kad smo već kod blagoslova, kažimo i to da je prije polaska na put Mile dobija blagoslov od fra Bože Mandarića i od svog brata fra Lazara Perice.

Vjerojatno mu je i to pomoglo da prebrodi dvi fizičke krize. Prvu kad mu je otekla desna noga i druga na samo pet kilometara od dolaska do cilja kad je bija sav slomljen. Fizički slomljen. U oba slučaja pomoglo mu je moljenje  krunice. U slučaju natekle noge i mast koju mu je dala gospođa Zdravka, a u krizi pred ciljem i molitva prijatelja koje je nazva i reka im da jedva hoda. Osim žene Jelene, to su bili Jasminka Juričev, Zoran Labor i Nato Cvitan. E, Nato je u ovoj priči jedna jako bitna figura. Mile ga čak naziva svojim “očima”. Prije godinu dana Nato Cvitan, zajedno sa svojim kumom, propješačija je isti put do Međugorja. Njihovo iskustvo s tog puta bilo je izuzetno vridno, pogotovo zbog činjenice da je Nato cilo vrime bija dostupan i spreman na sve moguće načine pomoći našemu Mili. Nema nama do Tribunjaca (Sovljana)!

A, veliku potporu  u svemu ovome, Mile je ima i od Ivane Udovičić. Barem deset puta mi je reka da njoj posebno na svemu zahvaljuje. 

Pri kraju puta, Mile je bija ugošćen i kod Blaža Ereša. Već sam spominja to kako je Mile žestoki navijač Hajduka. Po dolasku u Blažovu kuću ugleda je dinamovu zastavu. U ovom slučaju mu nije zasmetala. Jer, kad je neko dobar čovik onda je jednostavno to - dobar čovik. I sasvim je nevažno za koji klub mu srce kuca.

Doša je i trenutak kad je ugleda Međugorje. U tim trenucima gotovo da je probala. Nakratko se pomolija u crkvi i onda otiša do obitelji Marija Filipovića. Ovo mu je deseti dolazak u Međugorje.  I svih deset puta bija je gost Filipovićevih. Toliko su se zbližili da ih doživljava svojom drugom obitelji.

Nakon pozdrava, zajedno su otišli na brdo Gospina ukazanja.

Potom je otiša i do Gorana Ćurkovića, Splićanina koji hodočasnicima u Međugorje kaziva svoja svjedočanstva. Mile je svom prijatelju Goranu poklonija Hajdukov šal.

Idući dan, po Milu su u Međugorje stigli fra Mario Radman, gvardijan Samostana Sv. Ante na Šubićevcu, i brat Ivica fra Lazar.

Mile mi je sinoć reka da će se Međugorju uvik rado vraćati, a ubuduće će hodočastiti i do svih svetišta u našoj biskupiji. Pješice, naravno.

Već sam napisa da neću u ovom tekstu o Milinim razlozima odlaska do Međugorja na ovakav način. Svi mi imamo neke svoje razloge u životu... Ovim tekstom želim pokazati kako i netko poput Mile, osobe nenavikle na veće sportske aktivnosti, osobe koja pije puno (previše) tableta zbog nekoliko svojih zdravstvenih tegoba, može uspiti u nimalo jednostavnom poduhvatu. Ono što je posebno vridno u ovoj priči jesu ljudi koji su mu pomagali da u tome uspije. Oće naši judi kad triba.

Zato ćemo ih sada sve navesti. To je i Milina želja.   To su: mater i otac, supruga Jelena, brat Ivica Lazar, već spomenuta Ivana Udovičić, Nikola Janošević-Niđo, Niko Juričev-Barbin (Pedala), Slavko Minčić-Đumbus, Darko Bastić, Robert Prosinečki, Vjeko Jadrešić, Goran Nedoklan, Zoran Labor, Ante Petrović, Mirko i Jasminka juričev-Mikulin, Antonijo Roca-Cipal, Vinka Erceg, Saša Kokot-Mumlek, Vatroslav Stojanović-Vaja, Filip Babac, Nato Cvitan (oči Miline), Žana Vukičević, Rozarijo Vukičević, fra Domagoj Runje, Branimir Mikulandra-Grof (Bilice), Tea Mikulandra, fra Božo Mandarić, Antea Štefanac, Maja Čorić, Filip Pražen s obitelji, Ivan Novaković s obitelji, Zdravka i Damir Perišić, Željka i Zlatko Burić, don Ivan Vrdoljak, don Mijo Grozdanić, Ivica Lozina, Ivica Kukavica, braća Petar i Josip-Jole  Čagalj, Blaž Ereš, Mario Filipović s obitelji, fra Mario Radman, Renata Perić, Katarina Pušelja, Krešimir Juranić, Marko Fržop, Ivica Lozina i Goran Ćurković.

Mile poručuje i da su mista Rako, Krstatice i Slivno duša i srce Imotske krajine. Ma, sva su imoćanska mista prava!

A pravi i vridan spomena je i vodiški klobuk kojega je Mile cilo vrime ima na glavi. Bez njega bi bilo teško po suncu koje ga je cilo vrime pratilo.

Mile, čestitamo ti na ovom poduhvatu! Neka tebe i tvoju obitelj, a i sve ljude dobre volje, prati zagovor Gospe međugorske!

Na starim fotografijama lipo se vidi kako u vodiškom portu gotovo da i nije bilo brodov. Vodičani su uglavnom boravili u pojima i bavili se poljoprivredom. Najviše uzgojem vinove loze i proizvodnjom vina. Zato je na rivi bilo puno bačav. Danas se sve to prominilo. Bačvu više ne možeš viditi. Koji puta vidin tek nekoliko Vodičanov koji dođu po more za masline. Ti su rijetki. Struka odučila naše jude da uje radu na starinski način. „Ekstra“ ušlo u modu.

A, ušlo je u modu i imati brod pa su zato danas svi naši porti puni. Šta i nije loše. Vole naši judi ići malo na ribe, a brod im posluži i kako bi s obitelji pronašli neku mirnu uvalu. Jer, valja se liti koji puta i okupati. U čistomu moru.

U galeriji svih brodova, počevši od Srime pa preko marine, Maloga porta, Parapeta i Vile Marijane do onih u Tribunju, ima ih baš svakakvih. Za svačigov ukus. Odnedavno, među njima je i jedna jako lipa gajeta. Vlasnik joj je da ime po svome ocu. Pa na gajeti piše Otac Gorki.

Vlasniku je ime Rafael. Nije Nadal. Samohod mu je prezime. I tek mu je dvadeset. Ovo je kratka priča o njemu i njegovoj gajeti.

Rodija se naš Rafael dvi iljade i druge u braku Jelene i Gorkija (Gorkoga). Uz oca, koji je ima brod i koji je volija ići štogod uloviti, a najradije je lovija botnice, nije mu bilo teško zavoliti more. Pa se i sam, vrlo mlad, već sa šesnaest godin, otisnija u ribarske vode. I to profesionalno.

Da nije igra nogomet za tribunjsku „Mladost“ možda bi ta priča bila drugačija. Bija je to period u kojem se Gorki razbolija pa je Rafael osjetija da mora na neki način pripomoći.

Stoga se, kad mu je Šimun Popov, kolega nogometaš, i to jako dobar i cijenjeni nogometaš na ovim našim prostorima, a to ponajviše znam iz priča Franka Skočića koji je Šimunov veliki rival iz utakmica Vodica i Mladosti, ponudija da se okuša radeći na jednoj od plivarica njegove obitelji, Rafael je to prihvatija i osta vezan uz obitelj Popov cilo ovo vrime. Već četiri godine.

Svi ste sigurno čuli za Popove. I za Sinje more i njihove koćarice i plivarice. A i velike zasluge kad je u pitanju natalitet. Pa tako Šimunov otac Berto ima jedanaestero dice.

Jednom zgodom je i Šime Strikoman ovjekovječija Popove. Dida Franu i sinove Berta, Albina i Ferda s njihovim obiteljima. Ne znam ima li više Sučevih ili Popovih. U svakom slučaju, i jednih i drugih ima dovoljno za Šiminu Milenijsku. Da se vratin nakratko na Šimuna Popova, moran napisati da, osim velikog, igra i mali balun. Za Murter. Više puta san u Balunu gleda naše Heroje i Murter. E, i to su rivalitetne utakmice. Pogotovo zbog Šimuna.

I Rafael igra i veliki i mali balun. I jedno i drugo za Tribunj. I to na različitim pozicijama. Ponekad i brani. Spretan je junak naše priče. U sve se razumi. Ponešto od talenata je naslijedija i od oca. I on je igra nogomet. A volija je Gorki ići i u poje. Na žalost, krajem petog miseca, baš u poju, iznenadno je završila njegova životna priča. Bija je to veliki šok za suprugu Jelenu i sina Rafaela.

Očev odlazak potaka je Rafaela da započne jednu novu priču. I da ostvari njegovu veliku želju. A ta se odnosila na gajetu. Bila mu je velika želja da u obitelj Samohod „uplovi“ drvena gajeta. Pa je Rafael krenija u potragu za nekom koja se prodaje. Pronaša ju je u sedmom misecu u Biogradu. Stajala je vanka sedam godin. Sva rasušena i u jako lošem stanju. Rafaelu je baš to bija izazov pa ju je kupija od gospođe Estere, dotadašnje vlasnice.

I tada kreće rad na obnovi. A, tu se Rafael ima na koga osloniti.

Počevši od Berta, koji mu je ustupija sav alat koji mu je triba, pa njegovih sinova… Za motor se pobrinija Roko, a pomaga mu je i Bertov petnaestogodišnji sin Andrija. Svoj doprinos dali su i Dario Stipanićev, Luka Jerkov, Anđelino Perkov i Robert Ivanković. I Pekini su pomagali. Blaž, Roko i Mate su pomogli oko lantine i jarbola. Andrija Cukrov je poštela idro i konope. Pomagali su i Ivan Reškov iz Tisnoga i Izaija Cvitan iz Sovlje. Oni su pituravali. Bertov brat Ferdo (bili smo neko vrime zajedno u ratu) pobrinija se za koper liniju. Mateo Beader iz Stankovaca pomoga je oko kuverte. Bratić Ivan Knežević je isto pomoga pituravati. Meštar kalafat Šime Barić iz Pirovca prominija je drvo (madire i tašel) i pobrukva brod. Srećko Brković iskaza se ka meštar za stupu. Idro je Rafael kupija od Emilija Lapova iz Jezera. On mu je pomoga „armati“ brod (postaviti idro i konope). Pri ruci mu je bija i Goran Babac. Kad god je tribalo. Mate Španja – Peko je napravija bitve za brod. Ako smo nekoga zaboravili spomenuti, Rafael ga moli da se ne juti.

Porinuće gajete bilo je već 27. kolovoza. U Tribunju, na lukobranu. I don Franjo je doša blagosloviti brod. Rafael mu ovom zgodom još jednom zahvaljuje na tome. A, bilo je na tom događaju, koji se pritvorija u pravu feštu, četrdesetak uzvanika. Zapravo, prijatelja. Pala je i pisma. Feštu su svirkom začinili stankovački slavuj Miro Dubravica i Dane Grubišić.

Prošli vikend „Otac Gorki“ otisnija se do Murtera i sudjelova u čuvenoj regati „Latinsko idro“. U posadi su osim Rafaela bili i Luka Jerkov, Ivan Stipanićev, Andrija Cukrov, Tino Junaković (još jedan nogometaš) i Lovre Jerkov. Triba je s njima biti i Mate Španja, ali je mora ići u Zagreb. Nisu baš najzadovoljniji rezultatom, ali mislin da se time ne tribaju zamarati. Bitno je da su oni tamo sudjelovali.

Prije kraja ove priče o jednom vodiškom mladiću, kojeg je Tribunj doslovno prigrlija, spomenuti ću i podatak da je kalafat Uroda napravija ovu gajetu tamo negdi oko 1950. godine, a poznati meštar Ćiro Burtina 2011. je obnovija njenu kuvertu. Kad već spominjem te poznate kalafate, moran reći i da je jedan od danas najvećih meštara porijeklom Vodičanin. To je Ante Fržop iz Betine. Njegov otac se tamo „uda“. Inače su iz obitelji Fržop koji imaju nadimak Brusajini.

Meni je baš drago šta su Vodičani i Tribunjci povezani i kroz rad na tribunjskim koćama. Na pamet mi pada Elvis Vlahov, koji je u tom filmu već dugo, a i Krste Latin zvani Kreso mlađi, koji je tamo proveja nekoliko godin. Baš u to vrime, paralelno s radom na koći, počeja je Kreso i balati. To njegovo balanje preraslo je u ozbiljno bavljenje sportom pa je do danas izbala barem dvadesetak maratona. Diljem Evrope. Izrasta je Kreso u jednog od najvećih vodičkih sportaša. A, mislin da mu je baš druženje s našim dragim susjedima iz Tribunja u tome puno pomoglo.

Eto, to bi bila priča o Rafaelu i gajeti. Priča o ispunjenju očeve želje. Bacite oko na ovu lipoticu od broda kad šećete vodiškom rivom. Smistila se ona na vezu u blizini Krpinove i Bojsove kuće.

Mirno ti more, gajeto „Otac Gorki“. A i malo povoljnog vitra kad zatriba tvom latinskom idru.

Mirno more i dobar ulov svim koćama i plivaricama, posebice „Majci Tereziji“ kapetana Jure Popova na kojoj plovi naš Rafael.

A, zamolija me Rafael da ovim putem pozdravimo njegovog strica Branka, meštra od briškule i trešete, i da mu poželimo bolje zdravlje.

Rafaele, ma jači si od Nadala! Svaka ti čast!

Djecu valja povjeriti najboljima. Onima koji znaju pa ih mogu dobro naučiti. I podučiti. Bez obzira radi li se o školskom gradivu, sportu ili možda umjetnosti. Pa i životu. U sportu, primjerice, puno je važnije da dobri treneri rade sa djecom nego s odraslima (seniorima).

I baš je nepravedno da su treneri seniorskih ekipa, tu ponajprije mislim na nogomet, u medijima prisutni u tolikoj mjeri da ih se pita o svemu i svačemu, a za one koji rade sa djecom gotovo nitko i ne zna. Premalo se cijeni rad odgajatelja, učitelja, profesora i trenera mlađih uzrasta u bilo kojem sportu, a upravo oni djeci usađuju prva, često i najvažnija znanja u životu. I o životu.

Vodička Likovna udruga „More“ zadnjih trinaest godina redovito organizira kreativne radionice za djecu. Paralelno s tim i izložbe radova nastalih na radionicama. Gradska knjižnica Vodice im je u tome dobar partner, a Grad vjerni pokrovitelj. A dvije osobe, zaslužne za kontinuitet i odličan rad, jesu Marija i Lela. Marija Ivanda i Manuela Srdarev. Uvod u ovaj tekst je zbog njih dvije. One su ga zaslužile. I tu ćemo ih prestati hvaliti jer bi se u protivnom mogle i naljutiti.

Sinoćnje otvorenje Završne izložbe polaznika kreativnih radionica LU „More“ proteklo je u uobičajeno svečarskom ozračju. Puno djece i roditelja, Lelin i Marijin osvrt na protekli period i uhu ugodno muziciranje maestra Damira Fržopa. Sve pod budnim okom gradonačelnika Cukrova.

Kako zbog obaveza nije bilo Ante Roce, događaj je svojim fotoaparatom popratila Bruna Čičin-Šain. I ona je članica Udruge. U fotogaleriju uvrstili smo i četiri fotografije autora Saše Pajića, oca jedne od sudionica izložbe (Vide). Zahvaljujemo i Bruni i Saši.

Izložba će biti otvorena narednih mjesec dana.

Piše: Ivica Bilan

Kad čujem pismu „Život svoj prikazujemo Bogu…“ sitim se rata, ispraćaja poginulih i profesora Ive Ševerdije. Sitim se njegova govora na sprovodu Željka Grbelje. Našeg Điđija. Kroz stihove se profesor sitija svih koji su do tog dana poginuli. Sve redom njegovih đaka.

Naš crkveni zbor najlipše otpiva tu pismu. I uvik, ama baš uvik kad ih slušam krenu mi suze. Pivali su je i prije pet dana. Na večernjoj misi. Tija ja to ili ne, pred očima mi se tada izredaju i oni bez kojih smo ostali u ratu, a i svi oni koji su u cilom razdoblju od rata naovamo otišli s ovog svita ranije, neki i puno ranije, nego šta su tribali. Pa sam se sitija i Kornata dvi iljade i sedme. I naših heroja. Vatrogasaca.

Iza mene u crkvi stoje Jasminka i Mirko. Svakodnevno su na misama. U vjeri pronalaze snagu. Već sam pisa prijašnjih godina o predzadnjem danu kolovoza dvi i sedme. I o boli bližnjih mladih vatrogasaca. O boli svih koji su se prerano morali oprostiti od svoje dice. Ali, moran to opet ponoviti. U četiri riči. DIVIM SE TIM LJUDIMA!

I puno puta me je sram kad sebe uvatin kako sam loše raspoložen zbog ovoga ili onoga. Rješivog. Uglavnom.

Tridesetog kolovoza ove godine Šibenik se oprašta od Ante Granika, a Vodice od File Minčić. Ako nikad niste pogledali Granikove priloge o Mati Vukorepi, svakako to učinite. Radija ih je Tonči u tri navrata. Ja ih zovem trilogijom. I ubrajam ih u antologiju hrvatskog dokumentarizma. Ima je Granik sriću da se u pravom momentu zateka na regatnom polju kad je naiša Mate koji je tog dana kupija brod u Biogradu. Na svu sriću tu se zateka i naš lučki kapetan Ante Palada. Sve ostalo je za povist. Prilozi o Mati su ljekoviti. Bez pretjerivanja.

Šta se File tiče, dovoljno je reći – 75. I nakloniti se za toliki broj darovanih doza krvi. Nisam ih ubacija u ovaj tekst tek tako. Na puno načina su oni povezani s kornatskom pričom. I s vatrogascima. A, to mislim i za svakog od nas iz Vodic, Šibenika, Tisnoga i Boraje. Pa i cile Hrvatske. Jer, nema osobe kojoj ta tužna kornatska priča nije ostavila nekakav ožiljak.

Marinko Knežević, Dino Klarić, Ivan Marinović, Ivica, Ante i Tomislav Crvelin, Josip Lučić, Marko Stančić, Karlo Ševerdija, Hrvoje Strikoman, Gabrijel Skočić i Ante Juričev-Mikulin. Dodat ću tu i profesora Gordana Alfireva koji se nije moga pomiriti s onim što se dogodilo na najlipšem dilu kugle zemaljske. To su imena koja ne blijede ni petnaest godina nakon nesritnog dana. I nije fraza ni samo lipi stih da onaj ki zgine pošteno navik živi.

Tridesetog kolovoza ove godine naš kraj, paralelno s turističkom (post)sezonom, proživljava i uspomenu na kornatske heroje i ispraćaj dragih ljudi. Ujutro u sedam neki će put Kornata, a popodne će putevi voditi prema Kvanju i Pudarici. Nemoguće je biti na svim tim mistima. Koliko god čovik to tija ne može stići svugdi. Ali, zato nam uvik dobro dođe srce koje možemo „odaslati“ na sve te adrese. I molitva. Pogotovo za one koji žive s ogromnom boli.

O toj boli sam nedavno priča s časnom sestrom Klarom. Često je u kontaktu s onima kojima je ta rič od tri slova životna suputnica. I Ivica Strikoman je među njima. Ovaj tekst nije moga proći bez njegova spomena. Svakodnevno ga vidim. On mi je „podsjetnik“ da moram krajem kolovoza Peri poslati „koju rečenicu“.

Uspomena je lipa stvar. Na drage ljude. Vodiška Torcida se uvik na svoj način siti naših vatrogasaca. Prigodno se site i svoga Pepa. Ante Birina. Ovih dana će prema JK „Tijat“ biti upućen prijedlog da se u vrime održavanja regate „Jabuka“ sitimo i onih koji su je inicirali i puno pomogli u njenim počecima. Pri tome se misli na Antu Pelajića i Guštu Barbina srednjeg. Bilo bi lipo da se u spomen na njih poide koja fritula ili pijat juhe po Cvitinom receptu. Upravo to bija je dio nekadašnjih rituala u regatno vrime.

Za koji dan će se isprid Stare škole zaigrati balun u spomen na heroje iz dvi i sedme. Svojim dolaskom podržimo vridne organizatore iz DVD-a i MNK-a „Heroji 2007“.

Za kraj ću napisati da sam ponosan kad na nekoj od televizija vidim Matiju-Karla Valinčića koji u ime vodiškog DVD-a da izjavu o svemu ovome prethodno spomenutom. Ponosan sam na njega jer je i vatrogasac i torcidaš za primjer. A takvi su bili i naši dečki iz dvi i sedme. Hvala im do nebesa!

U subotu nas je napustila Fila Minčić. Dobri poznanici znali su je kao Veru. Rođena je u vodičkoj obitelji Franin. Napušta nas Vera u svojoj sedamdeset i petoj godini. Ta brojka prati ju kroz život.

Jer, upravo toliko puta pružila je ruku kako bi drugima darovala svoju krv. Uz brojna priznanja za humanost koja je dobila od strane vodičkog Kluba darivatelja krvi, Crvenog križa i Grada Vodica dobitnica je i državne nagrade koju joj je dodijelila predsjednica Republike Hrvatske. Zasluženo. Jer, malo je žena koje su uspjele toliko puta darovati krv.

Humanošću je zarazila i druge iz svoje obitelji. Supruga Nedeljka, nećaka Dina i njegovu Anđelu, zeta Karla i unuku Karlu, i posebno sina Slavka koji će vrlo skoro imati slavljeničko stoto darivanje.
Najveći dio radnog vijeka provela je u trafici koja se nalazi u blizini ambulante. Radila je tamo godinama zajedno s gospođom Jadrankom i svojom kćeri Brankom. Svojim odnosom prema poslu i ljubaznošću prema svima koji bi navratili, učinile su tu trafiku posebnom.

Obožavala je i svoj vrt. I brojno cvijeće u njemu. A i ono u pitarima smještenima na svim balkonima obiteljske kuće. Njen trud i ljepota vrta nisu ostali nezamijećeni pa je više puta nagrađivana od strane turističkih zajednica, i vodičke i županijske.

U braku sa suprugom Nedeljkom ima već spominjanu djecu Branku i Slavka koji su joj podarili četvero unučadi. Tonija, Karlu, Jakova i Tonka. Obožavali su oni svoju babu. Svima njima, a i nevjesti Ivani i sestrama Ani i Kati, umirovljenim učiteljicama s kojima je bila izuzetno bliska, u ime Kluba DDK Vodice, Gradskog društva Crvenog križa i svih mještana Verinih Vodica iskazujemo iskrenu sućut.

Posljednji ispraćaj je u utorak u 18 sati na vodičkom groblju.

Piše: Ivica Bilan