INFOVODICE

Da i priča o mobitelu može biti duhovito napisana uvjerio nas je učenik šestog razreda Antonio Radas. Napisao naš Antonio pravu pravcatu priču. A, zamislite, on ima problema sa slovima. Ispada da su u raskoraku. On i slova. Vidi ih drugačijima. Stručnjaci takvu poteškoću nazivaju disleksija. Kod mnogih koji je imaju ona se otkrije dovoljno kasno da do tog trenutka dožive popriličan broj manjih ili većih neugodnosti.

Zbirka pjesama Mira Vlahova, umirovljenog kuhara iz Prvića, završava stihovima posvećenima Hajduku. Jest da je na kraju, ali kako konac djelo krasi tako i ta pjesma najbolje dočarava bodulsku ljubav prema voljenom klubu i škoju sa kojega je šjor Miro ponikao. I njegov talent za pisanje čakavske riči. Valjda je taj talent „dopao“ sve prave bodule. A naš Miro je to od glave do pete.

Travanjska akcija darivanja krvi rezultirala je s 36 darovanih doza. Troje je novih darivatelja.

Iako ima puno obaveza u privatnom životu, profesionalno kao vjeroučitelj u školi, i u ulozi supruga i oca brojne obitelji, Ivan Skočić već sedam godina neumorno predvodi osamdesetak mladih osoba okupljenih u Katoličkim skautima vodičke župe Našašća sv. Križa. 

Kad se počnete penjati unutarnjim skalinama vodiške knjižnice, sa svoje desne strane možete razgledavati slike i fotografije. Gledajući odozdol, prva u nizu je slika smokav  koje se suše na odoru. Autorica te slike je Ivana. Živi u Beogradu, a po materi je vodiških korijena. Ona živi za lito i dane na Plavoj plaži. I na Plimici. Skočićka je od glave do pete.

„Budi kao voda. Ona uvijek ide pravo i ne osvrće se unazad da vidi tko iz nje pije. Svoje prepreke probije ili ih mudro zaobiđe. Nijedan joj kamen dorastao nije.“

Danas je u Žaboriću sahranjen gospodin Krešimir Nikolac.  Za Vodice ga vežu lijepe uspomene iz druge polovice pedesetih i početak šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je  kao profesor tjelesne kulture radio u našoj osnovnoj školi.

Odu judi iz Vodic, i to mnogi, ali Vodice iz njih nikad. Znam to po svojima koji žive u Zagrebu i Velikoj Gorici. Ne prođe dan, a da oni ne pitaju šta ima novoga. Mada su prije toga upita „proletili“ po Info Vodicama, Vodicama u srcu i duši i Vodičankama i Vodičanima.  Pa mi se puno puta učini da sam ja taj koji bi njih triba pitati za novosti. Jer su upućeniji. 

Na trećoj ovogodišnjoj akciji darivanja krvi održanoj jutros u Gradskoj knjižnici Vodice prikupljene su pedeset i dvije doze. Raduje podatak da su među darivateljima i Petra Vučak i Petar Vidić, dvoje mladih koji su to učinili prvi puta, a valja spomenuti i one koji su krv dali više od pedeset puta.

Nekad je svaka obitelj u Vodicama imala i svoj vrt. U tom vrtu obavezno bi bile i pomedore koje bi se, da bi rasle uspravno, vezivale uz pikete. Bilo ih je svakakvih, ali su i oni najneravniji služili svrsi. Pomedore su uz njihovu pomoć lipo rasle, a bile su i lipše i ukusnije nego ove današnje. Zato su Vodičanima piketi dragi. Toliko da ih je u svoj naziv stavila jedna skupina vodičkih planinara.  Radi se o „piketašima“. Ekstremnim piketašima.