Nepunih desetak godina rada i života u Vodicama bile su dovoljne da ostane u pamćenju svojih učenika kao jedan od najomiljenijih nastavnika. Bio je odličan i kao pedagog i kao strastveni zagovaratelj bavljenja sportom. Pogotovo rukometom kojeg je posebno volio. Školske godine 1958/59 unosi više sadržaja rukometne igre u program tjelesne kulture i upoznaje učenike s osnovama tog sporta, a stvara i prvu školsku rukometnu ekipu. Okupio je i ostale rukometaše iz mjesta, njima pridodao svoje starije učenike, pa su svi zajedno igrali naredne dvije godine. I profesor Nikolac bio je dio te ekipe.
Kako to često biva u životu prosvjetara, svoju životnu partnericu pronašao je baš u tom miljeu. U vodičkoj osnovnoj školi radila je kao učiteljica i gospođa Anka Blažević. Nakon vjenčanja živjeli su u stanu iznad Stare pošte (u Lajkovoj kući), a kad je u listopadu 1958. godine dovršena „učiteljska“ zgrada, koja se nalazi pored Ambulante, useljavaju u nju i tu žive do odlaska u Šibenik. U braku dobivaju kćer Nives, danas poznatu šibensku sutkinju, i sina kojem su nadjenuli očevo ime.
Profesor Nikolac živio je nešto manje od 90 godina (rođen je 1933.).
Generacije vodičkih učenika i rukometaša uvijek će ga se rado sjetiti.
U njihovo ime i u ime svih mještana Vodica izražavamo sućut njegovoj djeci i unucima.
Pri pisanju ovog teksta korišteni su dijelovi knjige „50 godina rukometa u Vodicama“ autora Engelsa Alfireva. Zahvaljujemo na pomoći i učiteljici Vanji Borić, koja već 64 godine neprekinuto živi u „učiteljskoj“ zgradi (o tome ćemo sa njom u posebnom tekstu), Sanji Radin-Mačukat, Milki Juričev-Martinčev (Pipićevoj), Vinku Grgurevu i Tonču Juričev-Grginu.