INFOVODICE

Suradnjom vodičkog župnika don Franje Glasnovića, Katoličkih skauta Župe Našašća Sv. Križa i Gradske knjižnice Vodice jutros je dvama događajima obilježen Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva. 

Boduli rođenjem dobiju dva talenta. Svi znaju lijepo pjevati, a i majstori su u pisanju zavičajne poezije. To vrijedi i za gospodina Mira Vlahova, Prvićanina koji je nedavno objavio zbirku „Šepurina u srcu“. Jedan primjerak poklonio je i Gradskoj knjižnici Vodice.

Jutros je u Gradskoj knjižnici Vodice održana druga ovogodišnja akcija darivanja krvi. Prikupljeno je 38 doza.

Nazvala jutros učiteljica Vanja Borić pa mi kaže:“Ti ćeš sigurno znati. Čula sam da je umra Ante. Nazvala bi Marjanku pa… A, kako sam čula da joj je umra i brat možda se radi o zabuni. Uglavnom, kažu mi da im je na kući crna krpa.“

Ponedijak je popodne. Vanka puše „vodičana“. Maloprije san na rivi trevija Peru Grgureva. Pita me Pere „jesi mislija štogod napisati?“ Mislija je pri tome na Miku Martinelova. Doša Šime Strikoman nakon toga u knjižnicu i kaže mi kako Vodice malo-pomalo ostaju bez svoji originalov. I on je mislija na Miku. Nikolu Mihića. Težaka i slikara koji je živija na dvi adrese. U Prvomajskoj (ulica kojom se od rive dođe do bivše „Vodičanke“)  i u Gradejima. A, jučer nam je Miko „diga sidro“ s ovoga svita. Renesansni čovik odlučija je otići na treću adresu. 

Dobar glas o vodičkoj srednjoškolki Anji Cvetković, djevojci koja je nedavno napisala knjigu o disleksiji, došao je i do Ane Tomašković, urednice i voditeljice odlične HTV-ove emisije „Normalan život“.

Iza Dubrovnika i Šibenika Vodice su u Domovinskom ratu bile najčešće granatirano mjesto na hrvatskoj obali. Granatirane su više desetaka puta, pa čak i onog „olujnog“ kolovoškog dana 1995. godine. Redovito smo dobivali svoju porciju granata kroz sve ratne godine. Zašto smo bili takav trn u nečijim očima i srcima? Tko će ga znati. Činjenica je da nikom nije bilo lako živjeti tada u Vodicama. 

Osamdesetih godina Vodice su ljeti bile poznate i po slikarima koji su crtali portrete po vodičkim trgovima. Oko velikog spomenika i na trgu na kojem su bunari. Bilo je među njima i domaćih umjetničkih snaga. Ako me sjećanje ne vara,  bili su to Šime Fržop zvani Brusaja, Vladimir Mihoković-Miha, Manuela Srdarev i Jadran Zelenčić. Dvije stolice, štafelaj, krede,…

Naš rekorder u darivanju krvi Dinko Cukrov voli brojku 113. Bio je pripadnik 113. šibenske brigade, dugo vremena imao je baš toliko kilograma, a zacrtao je i da krajem ove godine ostvari svoje 113. darivanje krvi. Znao je da uskoro puni 65 godina i da će se morati pozdraviti s dobrovoljnim darivanjem. Barem ukoliko se ne odluči na odlazak u neki od Zavoda za transfuziju, a to su u najbližim slučajevima Zadar i Split. Zacrtanu brojku ipak nije uspio dostići, a u tome ga je omelo ovo „koronarno“ doba. Nešto od dobrog u cijeloj priči oko te brojke jest podatak da je u međuvremenu uspio skinuti pokoji kilogram. A koliko god da je Dinku krivo što nije uspio dostići tu brojku, podatak da je jutros s uspjehom pružio svoju ruku čak 112. puta zvuči „ludo“ i za svaku je pohvalu. Dinko, hvala za svaku darovanu dozu! Uživaj sada u svojoj darivateljskoj mirovini!

Nedavno je na Trećem programu HTV-a prikazan film Lordana Zafranovića „Muke po Mati“. Glavni glumac u tome filmu, a to je Boris Cavazza, u jednoj sceni  bori se protiv boksača po prezimenu Farkaš.