Četrdeset godina je bio kuhar na raznim brodovima. U jednom periodu i na najdražem vaporu na ovim prostorima. Na Tijatu koji se u to vrijeme zvao Ohrid. Možda naviga(va)nje i jest kruh sa sedam kora, ali čini se da je ovaj simpatični „kogo“ uživao u svome poslu i druženju sa burama i južinama. Kad ti more uđe u krv…
Sinoć je šjor Miro u vodičkoj knjižnici predstavio zbirku svojih pjesama. Treba li uopće spominjati da ju je nazvao „Šepurina u srcu“?
Ma, to i jest naziv koji najbolje oslikava njegovu privrženost rodnom selu. Uz pomoć Sanje Radin-Mačukat, ravnateljice Gradske knjižnice Vodice, uspješno je brodio ovim susretom u „Staroj školi“. Pri kraju lijepog vodičkog popodneva činilo se kao da se rodio s mikrofonom u ruci.
A da bi Miru ovaj dan ostao u još ljepšem sjećanju pobrinuli su se profesor gitare Filip Ljubičić i umirovljenik Maksim Antić, jedan od legendarnih „Vodičankinih“ konobara. Filip svirajući, a Maksim pročitavši nekoliko svojih pjesama.
U publici je bila Mirova obitelj, supruga, kćer i sin. Bili su tu i njegovi rođaci i prijatelji, a došli su i vodički gradonačelnik Ante Cukrov i predsjednik Gradskog vijeća Marko Mačukat.
I oni imaju prvićke krvi u sebi. I mi iz vodičke knjižnice (Sanja, Blanka i ja). A i moja teta Biserka koja mi je maloprije iz Zagreba poslala svoju fotografiju na kojoj je u hajdukovom dresu. Nek se ne ljute naši prijatelji koji vole plavu boju. Pri tome mislim i na Gabru Prvićanina i mog tetka Maksa Antulova.
Jer, moramo malo uživati u ovom trenutku i večerašnjoj pobjedi. Stoga ćemo tekst završiti pjesmom „Hajduk“, spomenutoj na početku. Znam da će to razveseliti i njena autora. Napisao ju je 2019. godine. Šjor Miro, hvala Vam na ovome danu! Vidimo se mi opet na sličnom druženju! Živili!
Tekst napisao Ivica Bilan / Foto: Ivica Bilan
