INFOVODICE

U Gradskoj knjižnici Vodice danas je gradonačelnik Ante Cukrov organizirao prijem za roditelje te djecu rođenu u proteklim mjesecima.

“Pokušavan kuvati, ali nikad mi ne ispade onako lipo ka šta je bila spiza koju bi moja žena Iksija skuvala” - žali nam se vodički umirovljenik Tome Ivas, rođen 1942. godine.

Na jutrošnjoj akciji darivanja krvi, održanoj u Gradskoj knjižnici Vodice, prikupljeno je 46 doza ove vrijedne tekućine. Među darivateljima je puno onih s velikim brojem darivanja. U uvodnom dijelu teksta spomenut ćemo Anu Bulat s 45, Robyn Ann Roca s 30, Roberta Pašaru s 97 i Slavka Minčića s 99 doza. Izgledno je da će vodički klub darivatelja krvi u prosincu imati još jednog člana koji je ušao u Klub 100.
Iz Kluba DDK Vodice i Gradskog društva Crvenog križa zahvaljuju svima koji su došli na jutrošnju akciju (bilo ih je pedeset troje).

Evo popisa svih današnjih darivatelja: Ivan Badžim (75), Nediljko Barać (41), Jakov Barišić (7), Ana Bulat (45), Krešimir Bulat (78), Tomislav Bulat (44), Antonio Crnica (12), Mate Crnica (12), Mario Cukrov (18), Nenad Cukrov (45), Igor Čičin-Karlov (62), Dino Džendžo (29), Branimir Ergić(37), Ante Friganović (27), Franjo Glasnović (28), Marko Grubelić (79), Vjekoslav Grubelić (74), Antonio Ivas (4), Iva Jankov (17), Ante Karlo (26), Elvira Lovrić (13), Šime Lovrić (15), Edi Luketa (9), Marko Mačukat (52), Branimir Marić (34), Marinko Mićin (58), Slavko Minčić (99), Anđelo Nola (25), Milo Nola (82), Goran Novaković (70), Robert Pašara (97) Robyn Ann Roca (30), Željko Roca (51), Venčoslav Skračić (32), Jasmina Sladoljev (10), Robert Sladoljev (23), Tomislav Slavica (17), Silvio Šoda (9), Ante Šprljan-Rogo (41), Miroslav Topić (25), Toni Trcera (33), Mihaela Trček (11), Ivan Vrcić, Luka Vukušić (4), Sanja Vulin (13) i Vera Žegarac (44).

Iduća akcija održat će se 11. listopada.

Volin se drugim ljudima obraćati njihovim imenom. Ni prezimenom ni nadimkom. Samo imenom. Giuseppe je iznimka. Giuseppe Simić. Ali, u njegovom slučaju nadimak je prerasta u drugo ime. Kojeg koriste i sve njegove tri kćeri.

Talentirani i dobri. Izuzetno dobri. Mia, Klara i Ivan. Troje mladih koji su se u sparno vodičko predvečerje zatekli na istom mjestu. Na Dječjem odjelu knjižnice kojom zadnjih (gotovo) tridesetak godina ravna Sanja Radin-Mačukat.

Učiteljicu Blažu često viđam. Dođe ona po knjige u Staru školu. U knjižnicu. Doveze je Marija. Blaži baš paše ime koje je dobila rođenjem u obitelji Cukrov. Udajom za Engelsa došla je u Alfireve dvore. I meni je predavala. Hrvatski.

Na jutrošnjoj akciji darivanja krvi, održanoj u Gradskoj knjižnici Vodice,  sakupljeno je 56 doza. Među darivateljima je i četvero novih. To su Oriana Šprljan Perković, Ivo Karin, Leonard Požgaj i Davor Sekulić. Želimo im dugi davalački vijek i još puno darovanih doza krvi. Svima ostalima, a izdvojit ćemo među njima darivatelje iz Čiste Velike, vodičke bajkere i darivatelje iz kontinentalne Hrvatske, zahvaljujemo na njihovoj ustrajnosti u plemenitoj misiji pomaganja drugim osobama.

Ne znan šta me više razveselilo. Pobjeda (NAŠEGA) Hajduka prošloga petka u Maksimiru ili saznanje da je jedna mlada osoba otvorila dućan na Žirju. Gušta san podjednako gledajući iznova naše golove i čitajući tekst Diane Ferić o Hani Bilan i njenoj odluci da kroz cilu godinu živi na jednom od otoka najlipšeg arhipelaga. A šibenski to jest. I da na njemu “drži” dućan koji toliko puno znači onima koji se tvrdoglavo ne miču sa svoga škoja. Na zemlji didova svojih.

Prije deset godin, negdi oko sedan uri ujutro, zazvonija je kućni telefon u našoj kući. Otac je taman prije toga izaša. Iša je do Šarca kako bi popija kafu sa prijateljem. Šimom Pulentaševim. Skoknija san iz posteje do telefona. Kad san s druge bande čuja baš Šimu pomislija san da zove kako bi reka mome ocu Peri da će kasniti ili da možda neće moći doći. I onda začujen (kroz plač) : “Ivica, umra je moj Ante”.

Jučer san bija na Starom grobju. Na misi za Antu. Birina. Šiminoga unuka. Koji je prije deset godin ima dvadeset i dvi. Kad je bija još mlađi, često je sa svojon ekipon dolazija u praznu kuću svoga pradida Cige. Dida njegovog oca Eugena. Bili su baš živujasti. Ante i njegova ekipa.

Preskakivali bi zid koji nas je dilija i probalavali našom avlijom. Nekoga bi vjerojatno izbacili iz takta. Mene nisu. Iako se to znalo dešavati i kasno noću. Ista krv (njegova baba Hanja je rođena u Bilanovoj kući) i veliko prijateljstvo između Pere i Šime učinili su svoje pa mi na kraj pameti nije padalo da odreagiram na nestašluke momaka rođenih devedeset i prve. Antina mater Ines išla je u školu sa mojom sestrom Sanjom, a ja sa njegovom tetom Meri. Isprepleli nam se životi na sve strane.

Sićan se dobro tužnog skupa (kako bi to reka Joso Zanze) u Pudarici. I posebno gipsa na nozi Antinog brata Grge. Zbog kojeg je mora siditi. U to vrime Grgu baš i nisan zna. Puno kasnije upozna san ga kroz susrete u knjižnici, njegovu glumu u našem kinu i kroz kvizaške susrete u Sunčanom. Grgo je za sve. Odlikaš. Čovik. Otac. Maloj Dunji.

Ante je bija torcidaš. U spomen na njega, njegovi prijatelji iz te navijačke skupine, redovito pale bengalke na Malom portu. Učinit će to i večeras.

Mislija san ovo napisati prije utakmice u petak. Nisan stiga. A, tija san u njemu zamoliti Marka da zabije koji gol za našeg Antu. Za našeg Pepa. Jer tako su ga zvali svi kojima je bija drag. Iako ovaj tekst pišem tek sada, Livaja je svoje svejedno odradija. Oće Marko.

Bacite večeras đir do rive. Ili se barem sitite Pepa, ako ste ga poznavali. U devet i po.

Živili!
Živilo i Selo!

Lako je zaljubiti se u Srimu. A upravo to dogodilo se Mikaelu Perssonu kad ju je sasvim slučajno posjetio prije devetnaest godina. Pa je nastavio sve češće dolaziti u Srimu, prvo turistički, kod obitelji Mile Grubelića, a otprije nekoliko godina i u svoju kuću.