Piše: Ivica Bilan
Moja kolegica Blanka Pipićeva često zna reći da joj je ona udrila temelje za dobro poznavanje hrvatskoga. Predavala je Blaža i povijest. A, bila je i učiteljica vodiškoj dici u nižim razredima. Među ostalima, i generaciji koja je rođena trinaest godin iza nje. Pedeset i treće. E, upravo ta ekipa skupila se predvečer na vodiškoj rivi. A, i Blaža ih je došla viditi.
Gledajući ih dok su se međusobno pozdravljali, a i pri poziranju Peri Virilovu, zaključija san da nema zafrkantskije generacije u Selu. Dragi Pelajićev, Šujo, Zeko, Vito Čičin, ... A tek Šinka! Lipa reprezentacija Vodičanov koji su uvik spremni učiniti neki škerac.
U ovoj generaciji su i Lulica Joso, Gale, Martin Đomperov i Bore Ukićev. On se priključija kad mu je mati počela raditi u školi. A ovu generaciju rođenu prije sedandeset godin učila je i Anđo Murčulova.
Vidin među ženama i Vjeru Skočićevu, Jerkicu Franin, Ćirilku Barešinu,... A, i Jadranku Rokanovu. Zagledali se ona i Dragi Pelajićev još u školskim klupama. Ima u ovoj generaciji i Čandrini, Titini, Uncovi, Mišaderovi, Kaprijankini,... Ima i jedna gospođa koja je ćer milicajca kojeg je služba dovela u Vodice. Ne znan jesu li i oni živili u Fržopovoj kući. To van je ona kuća koja se nalazi pored starog vrtića. U njoj su nekad znale živiti obitelji milicajaca. Ta kuća je dala i Pija Fržopa po kojemu sad nosi ime ulica koja vodi od Škijini do Šprljanovi.
Sinoć san iz svoje avlije ugleda Mariju Ivandu pa smo zakratko popričali. Sa njom je bila i teta. Krmela. Frigina. Nisan je prije poznava. Rekla mi je da živi u Korčuli i da je došla kako bi sa vršnjacima proslavila sedan desetljeća života. Je, i ona je s ovon našon ekipon. Pita san je je li znala Tomu Španjina. Markijolova. I Rosina. Pita san je to jer je i Tome živija u Postiri u kojoj se ona skrasila. Naravno da ga je poznavala. Bija je direktor poljoprivredne zadruge. Krasan čovik. On i supruga Marija imali su i dvoje krasne dice. Ćer Rosanu udanu Gospodnetić i sina Marija. Svi su imali umjetničku crtu. I svi su, na žalost, umrli. Rosana i Mario prerano. Pogotovo Rosana koja je za sobom ostavila i zbirku pisama. Neke su i o Vodicama. I Tome je pisa pisme. Pamtin jednu koja se zove Stara Vlaz. O Starovlazima.
Učiteljica Blaža došla je na rivu pozdraviti svoje đake. Neće sa njima i na večeru. Godine koje nosi na leđima ipak traže svoj mir. A na večeru su vodiški sedandesetogodišnjaci otišli sa Čelon. Provoza naše slavljenike u svojoj ferati nekoć odlični vezni igrač Ante Juričev-Sudac. Počastio ih je vožnjom i na tome su mu zahvalni.
Odveja on nji na večeru i druženje na kojemu neće faliti cerekanja. Jer, kako san već prije napisa, teško može biti drukčije uz ovakove “reprezentativce”.
Neka nama nji još dugo. A koristin priliku i da ovin puten čestitan šezdeseti rođendan bratu jednog od ovih naših slavljenika. Mati Čičinu. Pozdrav “penzioniranom” vatrogascu Mati i svima koji su sada s njim u Stajicama.
Tonći Španja Sikirica
Ne mogu a da na kraju ne spomenem i jednog Vodičanina koji je prije tri godine slavija sa tadašnjom generacijom sedandesetogodišnjaka. To je Tonči Španjin. Sikirica. Zbog njega smo se prekjučer okupili u Pudarici. Uživa san sa tim čovikom ćakulati kad bi on doša u knjižnicu. A i kad bi doša u našu Suskovu avliju javiti se mojoj teti Biserki. Uvik je bija nasmijan. I uvik bi zna nešto zanimljivo prepričavati. Adio, Tonči naš dragi!
Živilo Selo!
