Kako smo već spomenuli, sinoć je gostovala u Gradskoj knjižnici Vodice. Predstavila se Jerka svojim pjesmama. O svemu što voli. Opjevala je ona svoje rodne Vodice, smokve, masline i lozu, vodičke klape Oršulice (koje su dobile ime po njenoj majci), Godimente i Bunare, pa Vodičku glazbu za čije osnivanje i kupnju prvih instrumenata najveće zasluge pripadaju treći put spomenutoj Oršuli, sveprisutnim Vodiškim Perlicama i njihovoj voditeljici Tatjani Roca. Nju je baš posebno kroz te svoje stihove nahvalila. Tatjani bi se puno štucalo da sinoć nije došla poslušati svoju Jerku. Njih dvije povezuje i ljubav prema zborskom pjevanju. Jerku u ulozi pjevačice, a Tatjanu dirigentice vodičkog zbora Venco Vlahov.
Smijeh je sinoć zavladao Starom školom. Smijalo se iz sveg srca. Po nekim fotografijama koje objavljujemo uz ovaj tekst to se posebno dobro vidi. Ponajviše po jednoj fotografiji sa Sanjom Radin-Mačukat, ravnateljicom Knjižnice, koja je u svom najboljem izdanju sinoć asistirala Jerki. Kako je ona rukometašica, baš je nekako “balićevski” pripomogla da Jerka dodatno zablista. Ma, sve fotografije pokazuju kako naša draga pjesnikinja zrači pozitivom koju prenosi na druge. I ona na kojoj prima dar od gradonačelnika Ante Cukrova, pa ona na kojoj je sa prijateljicom Šinkom Grgurevom (i nju je opjevala), Tatjanom, sestričnom Milkom Pipićevom,...
A, nije njen život uvijek bio pjesma. Vesela pjesma. Jer, i tuga se da opjevati. Njena majka Oršula i otac Ive Bilan imali su četvero djece. Oršula je troje nadživjela. Kćer Juštu i sinove Tomu i Šimu. Šime zvani Šijac posebno je bolna epizoda u njihovom životu. Imao je samo osamnaest godina kad su ga talijanski fašisti strijeljali na Hangaru. Zajedno sa još jedanaest drugih Vodičana i Srimara. Gledajući Oršulu u sinoć prikazanom filmskom zapisu proslave njenog sto trećeg rođendana, osjetite divljenje prema ženi koja je nakon takve tragedije živjela još više od šezdeset godina. Bez gorčine. Barem one izvana vidljive. Pozitiva ju je vodila kroz život. Pozitiva koja krasi i njenu Jerku. I koja je bila najbolja moguća “dota” koju je Jerka sa sobom donijela u obitelj Petrov. Udavši sa za Ivu zvanog Kokić. Meštra za pokvarene televizore. Sa kojim je dobila Tomu i Vericu. Pa kasnije i unučad i praunučad...
Ma, baš nas je Jerka sinoć oduševila. Bila je to za sve koji su je došli poslušati prava terapija smijehom. Hoće li doživjeti materine godine i proživjeti one barem po ure više od nje? Ne bi se iznenadili da se to desi. Posebni su to geni. U svakom slučaju, družit ćemo se mi sa Jerkom još koji put. Evo, prvi sljedeći put već za mjesec dana na otvorenju Božićno-novogodišnje izložbe članova Likovne udruge More. Njene ispletene morske životinje oduševe svakog tko ih vidi. Pa i jednu Čehinju koja ih je fotografirala uz obalu mora i onda te fotografije poslala na Jerkinu adresu u novogodišnjoj čestitci. I o tome smo sinoć slušali. Pa o Tonu Skočićevu i ostalima iz njene generacije rođene 1929. godine. A, čujte ovo, bilo ih je čak sto i četrdeset! Da, dobro ste pročitali. Raspoređenih u tri razreda. Osim nje, žive su još i Marija Alfirev (Rusova) i File Mihić (Bogdina). A, njihova generacija je i vodička nevjesta Dobrila Juričev-Sudac. I ona se još “drži”. Kažu da je jedino 1936. godine rođeno više djece u našim Vodicama. Bila su to neka druga vremena...
I za kraj, Jerka draga, to što ti slabije čuješ nama ne smeta. Bitno je da mi, koji te slušamo, čujemo dobro. I da slušajući tvoje pjesme i priče o nekadašnjim Vodicama istinski uživamo. Živjela ti nama još dugo!
