Kad su se Marica i Tome vinčavali, kumovali su in Vjera Kušina i Ante Kalin. To je bilo osandesete. Ili godinu prije.
Živiš u selu, a imaš stan. To je vodiška priča. Stanovi nisu u zgradama. Nego u pojima. U jednom od njih, onom Rocinom, rodila se moja mati Imelda. Kad bi mora navesti još dva koja mi prva padaju na pamet, reka bi da su to Sučev i Čokin stan. A, u obitelji koja je živila “na” Čokinomu stanu, rodila se Marica iz prve rečenice ovoga teksta. Marica Čokina. I Čokini su Rocini.
Prije po ure vratija san se iz crkve. Sa mise. Za dušu naše Marice. Odnila ju je bolest. Baš brzo. U tren oka došla Marica do kraja svog puta. Zemaljskog. Puta koji je bija sa puno više križnih postaja nego šta ih ima u većini drugih života. Pa se čovik zapita kako to da se osoba tako krhke građe uspije stoički nositi sa svime šta ju je u životu zadesilo. I, kako je to u oproštajnom govoru od nje, u ime generacije, na sprovodu rekla Sanja Bekićeva,” nikad se ta nije žalila”. Naprotiv, uvik je bila nasmijana. I za šalu spremna. Kaže mi Vjera Kušina da je do kraja bila takva. I na samrti.
Naradila se naša Marica. I nakuvala. A, najviše je volila kuvati za žudijski ručak. I muž Tome i sin Antonijo bili su aktivni u Žudijama. Svak u svoje vrime. Pa je zato Marica imala posebni gušt kuvati za čuvare “Božjega greba”.
Sin Josip posebna je priča u njenom životu. Već dugo ne živi u Selu. U domu je u Bistri. Išli su Marica, Tome i Antonijo do njega kad god su mogli. Prije četiri-pet godin posjetila ga je i ekipa dobrih judi iz Udruge “Daj 5!” Bija je jako sritan kad su mu poklonili kapu i majcu na kojima je pisalo “Vodice - moje misto”. Možda nije zna da je pisalo baš to, ali ono nešto “vodiško” u njemu natiralo ga je da se tome veseli.
I, šta reći za kraj? Možda to da je Marica sada na početku jednog novog puta. Puta koji ima veze s onim šta su danas zapivali Bunari i muški dio Župnog zbora. Bunari prije ukopa u Pudarici i crkveni pivači na kraju mise zadušnice. Radi se o meni najdražoj uskrsnoj pismi. Pismi “Kraljice neba, raduj se!” Pisme kojoj svaki stih završava s riči “aleluja”!
Nema više Slava, Vele i Krstića. Ali ni ova garnitura crkvenih pivača nije za “baciti”. Sestra Klara je na misi sidila u zadnjoj klupi. I sigurno je uživala u pismi muškog dila zbora kojeg ona vodi. Zbora koji će za koji dan dobiti Nagradu Grada. Zasluženu. Uživala je Klara u njihovom pivanju, a oni su s posebnim žarom pivali za Maricu. Svoju Maricu. Godinama je bila prisutna u životu vodiške župe i crkve. I ona i Tome. Zvani Čiri. Nije ni moglo biti drukčije. Jer, kad poteknete iz Čokinoga stana, onda van je u gene ubrizgana jubav prema vomu Selu i njegovin judima. I crkvi.
Na Barbinomu kantunu nema više naše K(a)rmele. Sad joj se tamo negdi gori pridružila i sestra Marica. Zaslužile su nji dvi “otpočinuti”. Baš su to zamiritale. Obe dvi.
Piše: Ivica Bilan