Zato sam s veseljem posjetio našeg sumještanina Josipa Brdara koji je prije sedam godina napustio rad u ugostiteljstvu i svoju oazu mira pronašao u vodičkom polju Pišći. Tamo u tišini, daleko od vreve i buke uzgaja koze od nedavno i krave.
„Kako sam imao problem sa želudcem, čuo sam da je kozje mlijeko dobro. Najprije sam nabavio jednu, a malo po malo evo broj je došao do 20 koza. „ – priča nam Joso koji kaže, ako se želiš posvetiti životinjama trebaš biti na nogama 365 dana u godini, bez odmora, uvijek pripravan.
Pored koza i krava, Joso vodi brigu i o svojoj 93-godišnjoj teti koja je u Vodicama, tako da navečer dođe u Vodice obavi što treba, prespava i ujutro opet u polje.
„Težak je to posao i zahtjeva puno truda i volje. Čim se ustanem nema stajanja: mužnja, čišćenje, hranjenje, čuvanje, briga o teti, svakodnevni je moj posao, bez stajanja“ – objašnjava nam Joso svoju svakodnevnicu te napominje kako mu kod velikih poslova pomognu i kumovi Sudac i Šime
Joso se zahvaljuje i vlasnicima okolnih parcela koje su zapuštene, a on na njih pusti koze na ispašu. Svo ovo radi ne toliko iz koristi koliko iz ljubavi prema prirodi i životinjama i za sada ovaj posao ne misli mijenjati.
„Ovo mi je prvenstveno ljubav, potom odmor za dušu i tijelo, tek onda zarada, ako se može tako reči, jer svoj rad i ne računam. Zasad mi ne treba više. Imam stalne mušterije, prijatelje kojima dajem kozje mlijeko i domaći sir“, priča nam Joso dok njegove koze obilaze oko njega i prate ga u stopu
Koza je prava blagodat prirode jer njezino je mlijeko ljekovito, pogotovo ako je na ispaši na kakvoj su Josine koze.
„Koza neće svašta pasti. Ovdje ima i ljekovitih trava koje moje koze pasu svakodnevno, od bosilja, vriska do kadulje“
Često ga naši sumještani pitaju kako bi nabavili nekoliko koza za sebe i svoje potrebe, međutim Joso im savjetuje da to nije kao imati kućnog ljubimca, prije svega treba tu veliko odricanje, a malo njih za to je spremno. – zaključio je naš razgovor Joso
