Nikad nije sanjao da će biti kuhar, ali prijatelji su pošli za kuhare, kako nam je rekao, Ante Bačić, rođen 1955. godine. I on je krenuo za njima.
I nije pogriješio.
Danas na odlasku u mirovinu, iza njega je gotovo punih 50 godina rada u Hotelu Oliympia. Nema jela kojeg nije spremao; od mesnih delicija, salata, veganskih jela... pa sve do, rijetko viđenih na menuu, gratiniranih jastoga. Rođeni Miljevčanin, završio je Turističku i ugostiteljsku školu u Dubrovniku, smjer kuhar te potom Turističko ugostiteljsku školu u Splitu – V. stupanj.
Po završetku mature sasvim slučajno zalutao je u Vodice i tako tu ostao.
- Došao sam se iz Drniša okupati u Vodice i vidio hotel. Upitao sam trebaju li djelatnike. Tada je u Hotelu Olympia šef hrane i pića bio moj čovik; iz mog kraja. Rekao mi je da mogu odmah krenuti s radom. I tako sam počeo raditi prvi puta kao kuhar u Vodičanki Vodice d.o.o., točnije u Hotelu Oliympia. Na početku je, kada gledam unatrag, sve bilo puno drugačije nego danas. Prije su se jela jednostavnija jela; bilo da su mesna ili riblja. Danas ljudi preferiraju laganiju kuhinju, mediteransku. Jede se više povrća i ribe... Ali su gosti zahtjevniji, a i jela. Prije je bilo više ljudi, sezone su bile kraće, ali je bilo manje stresa, danas je obratno manje je ljudi, a puno više stresa – započeo je Ante Bačić razgovor.
Ali uz sav stres i težinu posla kojeg majstor kuhinje uspoređuje s rudarskim, iz kuhinje nije lako izlazio.
- Ma mene su vam morali tirati iz kužine. Sve sam volio kuhati, al sam najviše uživao kuhajući brudete, buzare i razna druga riblja jela. Iako u to doba nije bilo puno ribe; posebno oborite, kao danas. Gosti koji bi bili na pansionu na menuu bi imali oslića ili mola. Sjećam se da smo često pripremali ruske skuše – sa smješkom se prisjeća vrsni kuhar.
I zahvaljujući upornosti, želji i nadasve talentu, već nakon dvije godine rada postao je šef smjene. A potom i chef kuhinje u Hotelu Oliympia. I tako sve do mirovine. Uz ljubav prema kuhinji imao je veliku odgovornost; posebno kad bi znao kuhati za 1000 i više ljudi.
- Kada sam počeo raditi bilo je teško napredovati. Nije to kao danas. Danas netko s dvadeset godina može biti vrhunski kuhar i dobro plaćen. U prošlosti nije bilo tako; kuhari su imali male plaće i mladima se nije često pružala prilika za napredovanjem. Znali su mi reći ma pusti ga premlad je on za posao šefa – nastavlja Bačić.
Međutim, Ante se nije tako lako odvajao od svoje kuharske palice. Čak ni zimi. Kako su sezone bile kratke, odlazio je raditi u Sloveniju ili Austriju i tamo dodatno tesao znanje.
- Za vrijeme rada u Austriji u periodu dok se igrao Davis Cup i Hrvatska igrala protiv Austrije u restoranu gdje sam kuhao bio je organiziran buffet u kojem su kuhari iz Hrvatske i Austrije kuhali za tenisače. Kuhali smo razna riblja jela, a ja sam pripremao škampe. Kad sam među mnogobrojnim gostima vidio da i Arnold Schwarzenegger jede škampe koje sam ja pripremio bio sam iznenađen – sjeća se Baćo.
Od samih početaka Baćo se zaljubio u svoj posao. Toliko ga je volio da je radio i bez plaće.
- Devedestih. Kao i moja supruga, također kuharica, koju sam upoznao u Oliympii i s kojom imam dva sina. Al kad nešto volite, volite. Prije toga sam kuhao za Hrvatsku vojsku. Nisu to bila obična vojnička jela; kuhala se juha, riža, frigale bržole uz povrće, pripremale salate – nastavlja majstor svog zanata.
Po završetku rata ponovno se vratio u Oliympiu i tamo se zadržao sve do odlaska u mirovinu. Ukupno s dolascima i odlascima iz njegovog drugog doma, kako od milja zove Hotel Oliympiu, punih 49 godina.
- Iako mi fali godina dana radnog staža do punih 50 na radnoj uniformi mi stoji pedesetica – za kraj je rekao Baćo.
I zasluženo. Jer ovakvi majstori kuhinje to zaslužuju.
