INFOVODICE

S otoka Prvića nije, a na njemu je svakodnevno. Ime joj je Ilijana Galijot i starijim, potrebitim i  nemoćnim mještanima otoka Prvića je sve. Dostavlja im lijekove, odvozi liječniku, kuha im i posprema, tu je za razgovor, za toplu riječ. Nerijetko kod nje u Vodicama i prespavaju. I tako radi gotovo tri godine. Posljednja četiri mjeseca volonterski.

Četrdeset mu je godina i otac je dvoje djece. Bavio se do 17. godine košarkom. Pohađao je Glazbenu školu Ivana Lukačića u Šibeniku, u osnovnoj i srednjoj školi svirao u Vodičkoj glazbi. Bavio se i politikom. Završio Političku akademiju Zaklade hrvatskog državnog zavjeta i u jednom mandatu bio gradski vijećnik Grada Vodica.

Plivarica mu je drugi dom. S tri godine je prvi put uzeo udicu u ruke. Zimi s ocem lovi lignje i baca parangal. Svoju ljubav prema ribarenju ovjekovječio je u slikovnici "Sve moje ribe" koju će ovog petka predstaviti u Gradskoj knjižnici Vodice. On je? Ante Cukrov, jedanaestogodišnjak iz Vodica.

Vješta je u mnogočemu, a najvještija u prkošenju životu. Biserka Bastić, poznatija kao Biba, posljednjih sedam godina ne izlazi iz kuće. Od Domovinskog rata je u invalidskim kolicima. Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom ispričala nam je svoju priču.
Rođena u gradu Krku, 1959. godine, Biserka Bastić, djetinjstvo je provela u Zagrebu. S 13 mjeseci života, a potom i u 3. godini, oboljela je od tuberkuloznog meningitisa koji je ostavio posljedice.

Kao dvanaestogodišnjaka prvi puta je zapalila joint. Ni "ne trepnuvši" našla se na heroinu. Napustila je školu, bila na rubu kriminila i završila u popravnom domu. Nekoliko puta je bila u zatvoru i gledala smrti u oči. Nakon osam godina ovisnosti liječila se u Španjolskoj gdje je provela četiri godine. Majka je dvije kćeri i sina i dane provodi pomažući onima koji su zapali u ralje ovisnosti. Ona je Vera Kouklada i dva desetljeća poslije, potpuno izliječena, ispričala nam je potresnu priču o borbi s ovisnošću.

Posljednjih godinu dana jede sirovu hranu. Voće i orašasti plodovi su njeni obroci najčešće. Jednom dnevno nađe se i obrok pripremljen od povrća na njenom menuu. Kada nije kod kuće pije vodu ili limunadu. Zašto je započela s ovakvim načinom prehrane otkrila nam je pedesetdvogodišnja spremačica iz Vodica.

Dalnira Juričev svakodnevno jede sirovu hranu. I tako već malo više od godinu dana.

- Da se nisam razbolila, mislim da ne bi niti započela s ovakvim načinom prehrane. 2022. godine mi je dijagnosticiran tumor dojke, operirala sam se i imala dvije opcije. Ili započeti s terapijom poslije operacije ili ne – započela je razgovor Dalnira Juričev.

Odluka joj nije bila laka, tim više jer o sirovoj prehrani do tada ništa nije znala. Kako odmah poslije operacije nije trebala uzimati terapiju vrijeme joj je išlo u prilog i mogla je razmišljati, istraživati i skupljati informacije o sirovoj prehrani. Vagala je prednosti i nedostatke konzumacije sirove hrane.

I naposljetku je odlučila pokušati sa sirovom namirnicama koliko god joj bilo teško i kakav god ishod bio.

- Nije mi bilo lako, ali cilj mi je bio i još uvijek je da pokušam pobijediti bolest na prirodan način. Najveća podrška su mi djeca i to mi je puno pomoglo, posebno na početku, jer je trebalo vremena da se potpuno prebacim i naviknem na sirovu prehranu. Malo po malo sam prestajala s kuhanjem dotadašnjih namirnica i iz dana u dan donedavne kuhane i pržene obroke mijenjala.

Uvela sam u prehranu neke nove namirnice; orašaste plodove, nove sorte voća i povrća koje nisam do tada koristila. Izbacila sam meso, tjesteninu i većinu namirnica koje sam do tada svakodnevno koristila. Izbacila sam i sve začine. Ponekad koristim sjemenke suncokreta kao začin u nekim obrocima – nastavlja.

Namirnice nabavlja kod lokanih OPG-ova pa joj svježine i sačuvanih nutritivnih vrijednosti ne nedostaje. Donedavne obilnije obroke zamijenila je češćim manjim obrocima tijekom dana.

Uz prehranu potpuno je promijenila način življenja.

Često je u prirodi i rado vozi bicikl. Kako štednjak rijetko koristi i obroke vrlo brzo pripremi ima dosta vremena za biti na svježem zraku.

Juhe od povrća, svježe salate, voće, bademi, orasi... Dalniri su postali svakodnevnica, a od sirovih namirnica razne sirove obroke pripravi. Iako kolači i torte više nisu na njenom menuu te je potpuno izbacila slatke namirnice iz prehrane, svježa voćka zamjeni popodnevni desert.

Uz pravilno kombiniranje namirnica hrani se raznovrsno i ne osjeća niti gladno, a kaže niti bolesno.

I puno bolje nego prije, rekla nam je za kraj.

Prije nepunih deset godina dok je kuhala, počela je kako nam je rekla, "nestajati". Posljednje što pamti tog dana je poziv suprugu. Probudila se u bolnici. Nije znala što se događa. Nije znala da je doživjela moždani udar. Nije ni znala da joj je oduzeta lijeva strana tijela, da ne može hodati. Danas Anita Sladoljev samostalno hoda i ispričala nam je svoju priču.

Učiteljica je razredne nastave, posljednjih sedam godina živi u Zagrebu. Rođena je 1989. godine, kao desetogodišnjakinja doselila se u Vodice. Filmska šminka joj je hobi. Ove godine prijavila se na SFX makeup competition 2023., osvojila 3. mjesto, pobrala pozitivne kritike, te joj filmske industrije nude suradnju. Ona je Dorjana Buntić.

Rodom je iz Subotice, jedno vrijeme živjela je u Zagrebu i Velikoj Gorici. Na ljeto 1999. godine stigla je u Vodice i ostala do 2007. godine, kada se se odselila na studij u Split. Po završetku studiranja na Filozofskom fakultetu kao magistra primarnog obrazovanja, vraća se natrag u metropolu, gdje i danas živi i radi kao učiteljica razredne nastave u produženom boravku u osnovnoj školi. Obožava šminku. I to filmsku.

- Filmska šminka mi je hobi. Od malena sam voljela maškare i patila za Halloweenom koji nije bio popularan kod nas. Tek se na fakultetu moje maskiranje pretvorilo u ozbiljnu ljubav i hobi. Samouka sam i svakom maskom zapravo izazivam sebe i pomičem vlastite granice u svrhu napretka. U početku je to bilo dosta skromno jer nisam imala gdje nabaviti potrebne proizvode, pa sam se snalazila s kućnim stvarima. Inspiraciju pronalazim u svojoj mašti no veliku ulogu ima glazba i osjećaj kojeg želim potaknuti u promatraču. Najdraža maska mi je Bastet (egipatska boginja mačka) s kojom sam po prvi put rukovala soft puttyem (modelirajuć i mekan vosak sa svojstvom prianjanja, a služi za promjenu karakternih oblika lica) dok mi je najzahtjevnija maska GeM3. Radila sam ju preko mjesec dana i stvorila lik inspiriran paun paukom, cvjetnom bogomoljkom i cvijetom orhideje, riskirajući s dotada neisprobanim tehnikama – predstavila se Dorjana Buntić.

Sve što zamisli ostvari, ponekad šminkajući nekoliko sati ili radeći na nekom kostimu i dodacima za kostim po mjesec i više dana. Koncentracije joj ne manjka, a uz mirnu ruku i oko za detalje, zasjala je ove godine na SFX makeup competition 2023. godine, hrvatskom natjecanju filmske šminke i specijalnih efekata.

- Ove godine sam se odlučila prijaviti na SFX makeup competition 2023. To je natjecanje organizirano drugi puta u Hrvatskoj, a koncept je bio drugačiji od prve godine. Za prolazak u finale trebalo je proći dva kruga. Na natjecanje su se mogli javiti svi; od profesionalaca do amatera i entuzijasta, Hrvata i ljubitelja šminke iz susjednih zemalja  – govori nam.

Tim više je utrka bila tijesna, a za zasjati na tronu trebalo je proći trnovit put, zadovoljiti određene kriterije, a likove izraditi prema unaprijed zadanim temama.

Za prvi krug natjecanja tematika je bila „horror čudovište“ dok je tematika drugog kruga bila „nova vrsta izvanzemaljca iz univerzuma “Guardians of the galaxy“ inspiriranim biljnim i životinjskim svijetom.

Za prva dva kruga radila sam masku i kostim kod kuće nekih mjesec i pol. Fotografije gotovih maski uz opis i inspiraciju napravljenog lika sam slala na glasanje koje se odvijalo putem Instagrama – dodaje Dorjana.

Zbroj glasova publike i stručnog žirija odveo ju je u finalno natjecanje koje se održalo u Rijeci. Tema u finalu je bila „clicker“ iz popularne serije i igrice “The last of us“. S još 6 natjecateljica Dorjana se borila za laskavu titulu. Osim izrade maske trebalo je svladati tremu, zaboraviti na blještavilo reflektora, a nadasve održati ruku mirnom i pokazati vještinu šminkanja. Uz sve to trebala je kao i ostale kandidatkinje, zadovoljiti brojne uvjete.

- Prostetika je trebala minimalno obuhvaćati pola lica, prihvaćala se bilo koja faza infekcije, prostetiku nisam smjela donijeti već napravljenu, ali sam mogla unaprijed pripremiti kostim. Bonus je bio ako kostim ima neki karakter – priča mlada šminkerica.

I njen je imao baš to; „domaćicu“ umornu, ušuškanu u pidžamu. Imala je samo 6 sati za kompletan izgled. Prva tri sata je pripremala prostetiku (gljive) koju je nakon kratke pauze aplicirala na model, prijateljicu Antoniju, što joj je uzelo dodatna tri sata.

Brojna publika, zajedno s Dorjanom i ostalim kadidatkinjama, nestrpljivo je iščekivala modele koji su pokazali krajnji rezultat svojih vizažista. Žirij je imao tešku odluku i među brojnim zaljubljenicima u šminku i specijalne efekte, izgovoreno je ime mlade i talentirane šminkerice.

Rikon službena fotografija

Dorjana se plasirala na visoko treće mjesto.

Filmske produkcije su je zapazile i nude joj razne angažmane, a pozitivne kritike pljušte na sve strane.

- Ovo mi je prvo izlaženje u javnost i prezadovoljna sam kako sam se snašla uz nadzor stručnog žirija, uz posjetitelje koji gledaju preko platna i motaju se oko radnog stola, uz vremensko ograničenje, kamere, fotoaparate, nenaspavana, preuzbuđena... Jako zanimljivo iskustvo – zaključila je.

Upisala je profesionalnu školu šminkanja kako bi dodatno tesala znanje. Osim šminkanja, član je Čuvara grada Zagreba, udruge koja oživljava srednjovjekovnu povijest i kulturnu baštinu. Pohađa radionice kaligrafije i vežnje i veliki je fan horora. Voli ići na koncerte. Ima dva lavljoglava kunića Maslačka i Kiwia i veliki je perfekcionist.

Što ju je i dovelo do trona.

Glerija: Rikon službene fotografije / Privatni album

Bio je član planinarskog društva, vrsni rukometaš u mladosti, suprug je Branke, otac je dvije kćeri i ponosni dida. Iako je po prirodi ljevak, naučio je pisati desnom rukom. Mucati je počeo u prvom razredu osnovne škole. Usprkos govornoj mani bio je omiljen i svi su se rado s njim igrali. A mi smo rado popričali.

Među 80 milijuna ljudi na svijetu koji se bore s komunikacijskim poremećajem, mucanjem pronašli smo i Vodičanina Nevena Ivasa. Pedesestšestogodišnji Neven, počeo je mucati još u prvom razredu osnovne škole.

- Mucati sam počeo u prvom razredu osnovne škole, a to povezujem sa „stresom“ polaska u školu. Po prirodi sam ljevak, pa sam i pisao lijevom rukom – započeo je razgovor Neven Ivas.

Ali, u to vrijeme, početkom 70-ih godina pisanje lijevom rukom se nije toleriralo i učitelji su ga stalno opominjali da premjesti olovku u desnu ruku, dok je lijevu morao držati ispod stola. Kako su mu rekli tako je činio, premda mu je  mozak prirodno „diktirao“ pisanje lijevom rukom koja mu je i izvodila kretnje „pisanja“ pod stolom, dok mu je desna morala, mada nije mogla, niti znala pisati po papiru.

- Pretpostavljam da je taj neprirodni pristup uvelike imao utjecaj na razvoj mog mucanja jer je stvorio zbrku u dječjoj glavi – dodaje.

S vremenom je naučio živjeti s mucanjem. Premda je bilo situacija u kojima mu je kao djetetu, poslije adolescentu bilo neugodno, jer uvijek ima onih koji se izruguju, na njega nije to puno utjecalo. Jer je bio omiljen među vršnjacima i svi su znali da se s njim ne smiju zafrkavati. Roditelji su tražili pomoć i odlazili s njim kod doktora, međutim pomoći u to vrijeme nije bilo kao danas.

Pa, Neven nije imao puno izbora.

S vremenom je naučio pisati desnom rukom, koju danas, mada neurednim rukopisom, koristi. Za sve ostalo služi se svojom ljevicom, s kojom je često u mladosti zabijao golove na rukometnim utakmicama. Bio je član planinarskog društva. I rekao „DA“ svojoj Branki.

- Kad sam se ženio, a svi znamo da je to stresna situacija, zamolio sam svećenika da umjesto da sam izgovaram za mene predugačku rečenicu: „Ja, Neven, uzimam tebe Branku za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga“, da mi on postavi pitanje: „Uzimaš li ti, Nevene, Branku za svoju suprugu…?“ i da ja u tom trenutku samo odgovorim kratko „DA“. Međutim, kako je vjenčanje bilo u Božićno vrijeme, na ulazu u crkvu se nije pojavio moj svećenik, koji je išao na blagoslov kuća, već novi, meni nepoznati. Skoro sam se okrenuo i otišao. Ali, znao je za dogovor sa svećenikom, pa sam se eto i oženio - smijući se prisjeća.

Njegova Branka, njihove dvije kćeri te ostali članovi obitelji, kažu da ni ne primjećuju njegovo mucanje. Uz samodisciplinu, polaganim i opuštenim izgovorom riječi i kontaktom očima sa sugovornikom smanjio je mucanje, te tečnije govori. Osim u stresnim situacijama i susretima s nepoznatim ljudima.

- Dok izgovaram, sugovornik mi pokušava pomoći umjesto da me pusti da sam izgovorim riječ. Vjerojatno većina osoba i ne zna kako to baš nije ispravno činiti, jer se baš tada osjećam bespomoćno i frustrirajuće – objašnjava.

Uz sve frustracije, nije se predao. Naprotiv.

Prkoseći hedikepu zaposlio se. I bavio se raznim poslovima, onima koji nisu izravno vezani uz razgovor. Mehaničarskim i sličnim. A kad mora obaviti službeni razgovor ili izvršiti narudžbu, radije ide od vrata do vrata jer mu je tako lakše, nego telefonski razgovarati.

Većini je poznat po nadimku Kojot i uvijek je spreman na šalu.

- Društvena sam osoba i često se sa svojim prijateljima zezam i na svoj i na njihov račun. Tako oni mene zovu Mucavi, a ja njih Ćelavi, Colavi, Slipac itd. Nerijetko sam se našao u smiješnim situacijama. Jednom prilikom sam se u planinarskom klubu upustio u razgovor s tada nepoznatim čovjekom, za kojeg nisam znao da i on muca. U početku smo oboje mislili da jedan drugog zafrkavamo i rugamo se jedan drugom. Možete zamisliti naš razgovor – smijući se priča.

Kojot, Neven Ivas  danas je odrastao čovjek i  nema problema s  hendikepom. Naučio je živjeti s njim i nije dao hedikepu da ga svlada, nego je on svladao hedikep i raduje se životu.

- Živim normalno kao i svi drugi, radim, imam krasnu obitelj i dida sam prekrasne unuke Luane. Danas, nažalost ima puno djece koja već u ranoj dobi počinju mucati. Na sreću postoje mnogi stručnjaci za razvoj govora, logopedi, vježbe izgovora, klinike za liječenje mucanja. Savjetujem roditeljima i okolini onih koji mucaju da imaju razumijevanja, da slušaju pozorno, da ne ometaju i pomažu u izgovoru onima koji mucaju, a posebno djeci koja su osjetljivija na svoj „hendikep“ – poručuje za kraj.

A ništa manju podršku i savjete onima koji se bore s istom govornom manom, nismo ni očekivali od čovjeka ovakvog duha, od vodičkog Kojota.

U petak u Gradskoj knjižnici Vodice predstavljena je edukativna slikovnica koja govori o pripremi djece za anesteziju i operaciju, autorice dr. Danći Mihovilčević, anesteziologinje Opće bolnice Šibensko – kninske županije. Tim povodom smo razgovarali s njom.