Ivu Popa upozna sam malo bolje u predratnom periodu. Odlična ideja Šime Strikomana o lokalnoj televiziji bila je lakše ostvariva uz pomoć ljudi koji su znali ponešto i o tehničkoj strani cile priče. E, tu je Ive bija nenadmašan.
Uz pomoć Vlade Kindla i Zorana Pletikose stvorija je sasvim solidne tehničke temelje za djelovanje jedne male televizijske kuće. Kuće koja je i u ratnim uvjetima stvarala program zbog kojeg se svi oni koji su bili uključeni u njen rad nemaju razloga sramiti. Dapače. Proizvodile su se emisije za dicu, anketiralo se, i o tada aktualnim referendumima, ali i temama vezanima uz našu baštinu, o starim ričima primjerice, proizvodija se i vjerski, dokumentarni i informativni program,…
Odlazilo se i na ratišta, snimali su se posljednji ispraćaji poginulih. Velik je Ivin doprinos u svemu tome. Bija je odličan snimatelj i montažer, ali prije svega osoba koja je brinula da tehnički sve štima. Od mikrofona do odašiljača.
Ive je najveći dio svog profesionalnog života odradija u „Vodičanki“. Bilo je to u drugoj polovici sedamdestih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Čini mi se da je „dilija“ kancelariju sa Perom Pelajićem, Senkom Bunjarovom, Mišom Bujolom i Mirom Đukinom. Kancelarija im je bila u prizemlju i imala je prozor koji je gleda na plato pred našim kinom. Živija sam u susjedstvu pa pamtin te detalje. A i navraća san tamo ponekad do Pere Pelajića. Bili su baš dobra ekipa. I uživali su u svom poslu.
Nakon rata Ive je radija u Turističkoj zajednici Grada Vodica i Gradskom poduzeću (Parking). U oba slučaja u svojstvu direktora.
Kroz svo to vrime, a i nakon odlaska u penziju, neumorno je, kako sam već napisa u uvodnom dilu, obnaša ulogu vodiškog kroničara. Kamerom koja mu je bila stalno pri ruci. Pretpostavljam da nema događaja kojeg nije ovjekovječija.
Prije dva miseca teško je obolija. Jutros se njegovo bolešću izmučeno tilo predalo i Ive nas je napustija.
Evo, baš ovog trena, u knjižnicu u kojoj ovo pišem, ušli su Jakov Ciplov i Šime Šimunov. Obojica mi kazuju kako je Ive puno volija svoje Vodice i kako je to svojim djelovanjem stalno potvrđiva. Znam da je tako. Znaju to svi naši sumještani.
Ivu Popa uvik ću pamtiti kao osobu koja je snimila stotine sati filmova o rodnom selu. U njima je vridna dokumentirana povist Vodica kroz zadnjih četrdesetak godina. Na tome mu svi moramo biti zahvalni.
U ime mještana Vodica Ivinoj supruzi Ružici i njihovim curama Ivani, Evi i Ani izražavam iskrenu sućut.
Tekst napisao Ivica Bilan