Još davnih dana, kamen temeljac za izgradnju kuće u Vodicama, bacio je njegov križevački pradjed. Od tada Stefano Bianchi, rođen 2002. godine, ljetuje u Vodicama.
– Rođen sam u Udinama. Tata je isto rođen u Udinama, a mama je iz Križevaca, iako je njezin tata iz Lišana Ostrovičkih. Ovdje ljetujemo i uvijek sam se veselio ponovnom dolasku u Vodice. A imao sam dobrog susjeda i prijatelja Antu Rocu – predstavio se.
Dolazeći u Vodice s prijateljem Antom i ostalim prijateljima sporazumijevao se bez problema jer hrvatski jezik uči od malih nogu.
- Od kad sam bio mali mama i ja smo uvijek pričali hrvatski, iako bi se tata ljutio jer ne razumije o čemu pričamo. Kad je tata doma pričamo malo hrvatski malo talijanski – dodaje sa smiješkom.
Žonglirajući s jezicima planira žonglirati i sa studiranjem. I to na dvije lokacije. U Udinama je trenutno na prvoj godini vinogradarstva i enologije, a u planu mu je i studiranje u Zagrebu na Agronomskom fakultetu.
Zašto Zagreb?
- Zagreb mi se prilikom odabira mjesta studiranja, činio jedina mogućnost za krenuti u život neovisan od roditelja koji su mi puno dali, ali koji me istovremeno koče u mojoj potrazi za sobom. U Udinama nemam prijatelja dok u Zagrebu žive trenutno svi moji prijatelji iz Križevaca i oni koje sam upoznao u Vodicama. Uz to hrvatski način nastave na fakultetu je drukčiji i moderniji nego u Italiji gdje nemamo seminare i rad na terenu – nastavlja.
Iako ima dvojno državljanstvo, ne osjeća se ni Hrvat ni Talijan. Ali se trudi biti malo više Hrvat uživajući i u hrvatskoj kuhinji.
- Jako volim hrvatsku kuhinju. Najviše volim za večeru pojesti kruh s ajvarom ili griz, malo kapule, fetu domaćeg pršuta i koji kiseli krastavac. U Italiji jedemo dosta kasno, oko 21 sat, dok se u Hrvatskoj jede ranije i to mi više paše. Ne mogu lagati da mi ponekad zafali jedna dobra pizza kad sam u Hrvatskoj, ali istovremeno mi znaju faliti dalmatinski pršut i pašticada kad sam u Italiji.
A najviše mu fali “njegov mol“ kad nije u Vodicama.
- Savršen je za skakanje i za plivanje i nema toliko vjetra – govori.
Voli i mali parapet gdje uvijek može bacit đir i naći nekoga s kim će ćakulati.
I gitaru; svira ju od dvanaeste godine. Od tada je prošao dvije godine muzičke škole u Italiji i shvatio koja mu više leži.
- Svirajući bass gitaru shvatio sam da sam ipak za električnu. Zadnje tri godine sviram s učiteljem u Udinama koji mi je dao širok pogled na sve žanrove. U aktivnoj sam potrazi za bendom u Vodicama i u Udinama. U Italiji na žalost ne postoje muzičke škole, niti okupljanja glazbenika – rekao je.
Fotografiranje?
- Ljubav za fotografiranjem otkrio sam 2018. godine kada sam se prijavio na radionicu Foto Hrvatska. Od tada sam bio na svim radionicama i jako sam zahvalan Sanji i Nikoli Čurić koji su mi puno pomogli. Najviše volim portretirati ljude u crno bijeloj tehnici – nastavlja mladi fotograf.
Najviše ih objektivom lovi u spontanim trenucima na putovanjima. Često ga se može naći u Portugalu.
- Volim surfanje na dasci. Prvi put sam stao na dasku za jedrenje u Vodicama prije 5 godina i put me odveo u Portugal gdje sam se zaljubio u surfanje na velikim valova – dodao je.
Kad je u Vodicama čeka da zapuše maestral.
- Jer mi je odličan za windsurf (jedrenje na dasci) – za kraj je rekao Stefano.
