Bio je član planinarskog društva, vrsni rukometaš u mladosti, suprug je Branke, otac je dvije kćeri i ponosni dida. Iako je po prirodi ljevak, naučio je pisati desnom rukom. Mucati je počeo u prvom razredu osnovne škole. Usprkos govornoj mani bio je omiljen i svi su se rado s njim igrali. A mi smo rado popričali.
Među 80 milijuna ljudi na svijetu koji se bore s komunikacijskim poremećajem, mucanjem pronašli smo i Vodičanina Nevena Ivasa. Pedesestšestogodišnji Neven, počeo je mucati još u prvom razredu osnovne škole.
- Mucati sam počeo u prvom razredu osnovne škole, a to povezujem sa „stresom“ polaska u školu. Po prirodi sam ljevak, pa sam i pisao lijevom rukom – započeo je razgovor Neven Ivas.
Ali, u to vrijeme, početkom 70-ih godina pisanje lijevom rukom se nije toleriralo i učitelji su ga stalno opominjali da premjesti olovku u desnu ruku, dok je lijevu morao držati ispod stola. Kako su mu rekli tako je činio, premda mu je mozak prirodno „diktirao“ pisanje lijevom rukom koja mu je i izvodila kretnje „pisanja“ pod stolom, dok mu je desna morala, mada nije mogla, niti znala pisati po papiru.
- Pretpostavljam da je taj neprirodni pristup uvelike imao utjecaj na razvoj mog mucanja jer je stvorio zbrku u dječjoj glavi – dodaje.
S vremenom je naučio živjeti s mucanjem. Premda je bilo situacija u kojima mu je kao djetetu, poslije adolescentu bilo neugodno, jer uvijek ima onih koji se izruguju, na njega nije to puno utjecalo. Jer je bio omiljen među vršnjacima i svi su znali da se s njim ne smiju zafrkavati. Roditelji su tražili pomoć i odlazili s njim kod doktora, međutim pomoći u to vrijeme nije bilo kao danas.
Pa, Neven nije imao puno izbora.
S vremenom je naučio pisati desnom rukom, koju danas, mada neurednim rukopisom, koristi. Za sve ostalo služi se svojom ljevicom, s kojom je često u mladosti zabijao golove na rukometnim utakmicama. Bio je član planinarskog društva. I rekao „DA“ svojoj Branki.
- Kad sam se ženio, a svi znamo da je to stresna situacija, zamolio sam svećenika da umjesto da sam izgovaram za mene predugačku rečenicu: „Ja, Neven, uzimam tebe Branku za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga“, da mi on postavi pitanje: „Uzimaš li ti, Nevene, Branku za svoju suprugu…?“ i da ja u tom trenutku samo odgovorim kratko „DA“. Međutim, kako je vjenčanje bilo u Božićno vrijeme, na ulazu u crkvu se nije pojavio moj svećenik, koji je išao na blagoslov kuća, već novi, meni nepoznati. Skoro sam se okrenuo i otišao. Ali, znao je za dogovor sa svećenikom, pa sam se eto i oženio - smijući se prisjeća.
Njegova Branka, njihove dvije kćeri te ostali članovi obitelji, kažu da ni ne primjećuju njegovo mucanje. Uz samodisciplinu, polaganim i opuštenim izgovorom riječi i kontaktom očima sa sugovornikom smanjio je mucanje, te tečnije govori. Osim u stresnim situacijama i susretima s nepoznatim ljudima.
- Dok izgovaram, sugovornik mi pokušava pomoći umjesto da me pusti da sam izgovorim riječ. Vjerojatno većina osoba i ne zna kako to baš nije ispravno činiti, jer se baš tada osjećam bespomoćno i frustrirajuće – objašnjava.
Uz sve frustracije, nije se predao. Naprotiv.
Prkoseći hedikepu zaposlio se. I bavio se raznim poslovima, onima koji nisu izravno vezani uz razgovor. Mehaničarskim i sličnim. A kad mora obaviti službeni razgovor ili izvršiti narudžbu, radije ide od vrata do vrata jer mu je tako lakše, nego telefonski razgovarati.
Većini je poznat po nadimku Kojot i uvijek je spreman na šalu.
- Društvena sam osoba i često se sa svojim prijateljima zezam i na svoj i na njihov račun. Tako oni mene zovu Mucavi, a ja njih Ćelavi, Colavi, Slipac itd. Nerijetko sam se našao u smiješnim situacijama. Jednom prilikom sam se u planinarskom klubu upustio u razgovor s tada nepoznatim čovjekom, za kojeg nisam znao da i on muca. U početku smo oboje mislili da jedan drugog zafrkavamo i rugamo se jedan drugom. Možete zamisliti naš razgovor – smijući se priča.
Kojot, Neven Ivas danas je odrastao čovjek i nema problema s hendikepom. Naučio je živjeti s njim i nije dao hedikepu da ga svlada, nego je on svladao hedikep i raduje se životu.
- Živim normalno kao i svi drugi, radim, imam krasnu obitelj i dida sam prekrasne unuke Luane. Danas, nažalost ima puno djece koja već u ranoj dobi počinju mucati. Na sreću postoje mnogi stručnjaci za razvoj govora, logopedi, vježbe izgovora, klinike za liječenje mucanja. Savjetujem roditeljima i okolini onih koji mucaju da imaju razumijevanja, da slušaju pozorno, da ne ometaju i pomažu u izgovoru onima koji mucaju, a posebno djeci koja su osjetljivija na svoj „hendikep“ – poručuje za kraj.
A ništa manju podršku i savjete onima koji se bore s istom govornom manom, nismo ni očekivali od čovjeka ovakvog duha, od vodičkog Kojota.