Eh, kako bi nam u ovo „koronarno“ doba dobro doša osmijeh jednog crnokosog veseljaka koji je „razoružava na prvu“! Pa da se našim Selom umisto virusa šire optimizam i razigranost koje je taj veseljak neumorno“ ispaljiva“ iz dubine svoga srca. I iz svih zakutaka svoje djetinje duše.
Proletila je cila godina otkako nas je napustilo omiljeno i predrago ljudsko biće. Naš Gušte. Srednji Gušte. Učinila u međuvrimenu Zemlja cili krug oko Sunca. Napustija Gušte ovozemaljsku pozornicu toliko iznenada da se nije uspija ni nakloniti, a kamoli mu mi zapljeskati. A da je to svojim životom zaslužija pokazale su isplakane litre suza i komentari na društvenim mrežama koji se broje u tisućama. Svi su lani u ovo vrime imali potrebu i iskazati svoju bol i reći mu „fala!“ Gorile su bengalke za Guštu i pivala se „Konoba“. I na Radio Dalmaciji i na vodiškom groblju.
Ostavija Gušte iza sebe još dvojicu s tim imenom u Barbinom kunfinu. Oca i sina. I neutješnu mater Cvitu. I mlađeg sina Viga, sestru i brata, svoje ljubavi, prijatelje,… Ma, sve nas koje će narančasto-crna kapa uvik podsjećati na nasmijanog dobričinu.
Uskrsno je vrime. Osim molitve za Guštine najbliže, molitve koja će im bar malo olakšati ogromnu bol, ono što možemo jest virovati da smrt nije kraj. Upravo zbog toga ovo prisjećanje na dragog rođaka i jednog od najomiljenijih Vodičana završavam porukom: „ Gušte, vidimo se!“
„Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer Ti si sa mnom!“
Napisao: Ivica Bilan
