Poete u pravilu nisu komplicirani ljudi. Osebujni su, ali ne i komplicirani. Upravo takav bija je Peko, a vrlo sličan njemu po svojoj jednostavnosti bija je i Boris Roca. Zagrebački slikar vodiških korijena. Sa kojim smo se opraštali danas. Kao što rekoh, bilo je podne, a sunce nam je davalo do znanja da smo zakoračili u lipanj. Jučer mi je mlađahni Borisov unuk Jure, najzabavniji konobar kojeg poznam, reka da se njegov dida rodija u podne i da je želija da se sa njim oprostimo baš u tu uru. Taj podatak je u svom govoru ponovija i Neven Srdarev, opraštajući se od Borisa u ime Likovne udruge „More“.
Evo još nekih crtica iz Borisova života koje smo saznali iz Nevenova govora. Rođen je u travnju 1935. godine, u obitelji majke Ivanke, rođene Juričev-Barbin, i oca Ante, priznatog i nagrađivanog umjetnika. Fotografa o kojem je Tončika Cukrov napisala i uredila lijepu monografiju. Drugi svjetski rat napisa je svakakve romane, a u slučaju Borisa Roce odlazak u izbjeglički kamp u El Shattu. Nakon rata s obitelji seli u Zagreb. Odlučuje poći očevim stopama i upisuje Školu primijenjene umjetnosti, smjerovi grafika i slikarstvo.
Cili život bija je predan i posvećen umjetnosti. Njegove grafike i slike, palete pune pastelnih tonova i sjaja dalmatinskog krajolika odišu mirisima lavande i smilja, suncem ožeženom zemljom i o hridi raspršenom morskom soli. U Borisovim slikama uvik se mogla iščitati žudnja i strast za rodnim Vodicama i Dalmacijom.
U prizmi njegove estetike bila je i briga za vizualni identitet Vodica, pa tako Grad Vodce njegovom zaslugom dobiva osnovu i konture svog prvog grba.
Iako je prvotno, kao i Peko, bija likovnjak, on kao slikar, a Peko kao stolar – umjetnik u drvu, obojica su bili i vrsni pjesnici. Boris je svoje stihove ukoričija u knjizi „Dalmacijo, rođena u drači“. Književnik Šime Storić za njega je napisa da „boluje od neizlječive nostalgije i stalno se pita kako su otac i mater, je li koza još živa i ko će porizati maslinu i smokvu“.
Neke Borisove pisme su i uglazbljene. Za to su zaslužni maestro Boris Jakovljević i Ive Cukrov-Potka.
Bija je vrlo aktivan i u Zavičajnom društvu Vodičana, a utočište je uvik moga pronaći u krugu svoje obitelji. U braku sa prvom suprugom Slavicom Lakoš dobio je kćeri Sonet i Jadranu te troje unučadi: Dijanu, Nikolinu i već spomenutog Juru.
Posljednje 43 godine proveja je u više nego skladnom braku sa svojom drugom suprugom Davorkom Pinčić. Nakon sprovoda, gospođa Davorka, inače Riječanka, više puta mi je rekla kako su njoj Vodice „najljepše mjesto na svijetu“ i poručila svim Vodičanima „da su uistinu sretni što baš tu žive“.
Nije upitno da je Boris svoju veliku ljubav prema Vodicama prenija i na gospođu Davorku. Iako je živija u Zagrebu, i Borisovim venama, poput Pekinih, kolale su Vodice.
To je i bija razlog što je svoju retrospektivnu izložbu, povodom osamdesetog rođendana, a bilo je to 2015. godine, priredija baš u Vodicama, u našoj knjižnici. Tad sam ga upozna i svatija ono što sam napisa na početku teksta. Iako osebujan, Boris Roca bija je izuzetno jednostavan i nadasve obziran čovik.
S obzirom da je poput Peke i on osmislija kako će izgledati njegov oproštaj sa nama i naš sa njime, a u paketu sa time iša je i odabir pisama, moram reći da je izabra baš one koje su po mome guštu. Jer, nema lipših dalmatinskih pisama od one već spomenute „O, more duboko“ i kasnije otpivanih „Ribari smo sa Jadrana“ i „Ribar plete mrižu svoju“. Pogotovo, kad ih izvode naši Bunari.
Kad mi se na sprovodima plače i kad me neka pisma ili nečija izgovorena rič gane, najradije pogled usmjerim na pudaričke čemprese. Jučer i danas gotovo stalno gleda sam prema njima.
Adio Peko, adio Borise! Fala vam obojici za ljubav koju ste iskazivali prema Selu. Našemu Selu.
