Gledan sa vodiške rive prema punti Šepurine. Novine o njemu pišu, televizije strane javljaju: Aj ča, nima više našeg Tijata. Voze, prolaze i dolaze u šibenskom akvatoriju drugi, gliseri, trabakuli, vapori i brodi, ali niko nam nije tako ka ti naš Tijate ugodi.
Mislin se, lipota od broda si bija i tvoj te svit nakon 70 godin ka junaka u penziju ispratija. Šta bi otočani bez svog Tijata sve ove godine bili?
Sićamo se, bili smo tad dica kad si ti „poletija” na liniji 505 ka tica. Niko ti parirat i fermat te nije moga. U to vrime samo su ti dali krivo ime. Ohridom” te zvali, iako to jezero nikad u životu vidija nisi, jerbo u šibenskom kraju kršten bija ti si.
Drvenoga „Gundulića” i „Držića” si nasljedija i eru novih Jadrolinijih brodi otvorija. I onda su pogodili, sitili se da bi ti moga naš „Tijat” postat i do kraja života s tin imenon ponosan ostat. Dva brata „Karlovac” i „Valjevo” nisu ka ti tako slavno završila, jer je tebe svit baš zavolija.
U ovih sedamdeset godin nije ti uvik bilo lako. Tukle te nevere, oluje, bure, juga i kiše, prali fortunali maštralade i tremuntane. Čini mi se kada su ti bile dosadne litnje žege i bonace, jer u ciklonima vitra si se proslavija.
Takav si bija ti, naš Tijate, tolike si ljude priveza, bolesne doturu odveja, mrtve na posljednji mir ispratija, i ljubavi otočanima doveja i odveja. Dica su se u litnjim misecima za tvoje prove i pajete, u more bacala i od ljubavi, koje si ti sa otoka odvozija, na taj način opraštala.
A sada bi te neki u rezalište tili pridat, al te tvoj virni svit tamo ne želi dat već u bodulsku povist upisati, jer si drugu polovicu 20. vika obilježija.
Ne smeta ni to šta si posljednih godin pun ruzine, dumidece i soli bija, svit te uvik volija. I zato mirno more i plovi negdi u muzeju dalje, naš lipi velikane.
PAŠKO
