Kada za sugovornika imate nekog tko ima zdravstvenih problema, sa strahom što ćete čuti, postavljate pitanja. Bilo je tako i ovaj put. Očekujući tugu u glasu u ovom je odjekivala radost životu.
- Evo me. Zovem se Anita Sladoljev. Omišanka sam, rođena 1955. godine. Po struci sam krojačica. Volim tu svoju iglu i stalno mi je u ruci. I baš u najlipšim godinama života, jednog dana, dok sam kuhala počela sam se čudno osjećati. Došlo mi je slabo. I nekako sam, kako bi vam rekla, počela „nestajati". Posljednje čega se sjećam je da sam nazvala supruga i rekla mu "Slavo moj, kući mi dođi, mene ti nema" – prisjeća se Anita Sladoljev.
I došao je njen Slavo.
Nakon nekoliko dana, priča nam borbena Anita, probudila se u bolnici.
- Bilo mi je sve čudno. Neki čudan osjećaj koji nikada prije nisam osjetila. Nisam bila niti potpuno svjesna što se događa. Zapomagala sam, zvala sestre, doktore. Vikala. Vidjela sam svoje tijelo, al je bilo nešto čudno. Objasnili su mi da je to osjećaj oduzetosti – priča nam.
Bilo je strašno suočiti se s tim.
Aniti, supruzi i majci dvojice sinova, baki, ženi u najboljim godinama oduzeta je bila lijeva strana tijela. Ništa nije mogla s udovima. Na svu sreću mogla je komunicirati.
Prognoze su bile loše.
- Uz moždani udar imala sam i disekciju aorte. Bilo je to jedno vrlo ozbiljno stanje. Život mi je visio o koncu i liječnici mi nisu davali velike šanse. Odveli su me hitno u bolnicu u Split, operirali i uputili na rehabilitaciju – nastavlja.
U Krapinu, u Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju. Prvo pomicanje palca na lijevoj ruci, nakon tjedana oduzetosti, dočekano je s usklicima, vriskom, neopisivom srećom. Ne samo njoj, nego obitelji i svima koji su bili i dalje su uz nju.
Svakodnevne vježbe su joj omogućile prvo male, sićušne korake, a potom sve snažnije i hrabrije. Korake koji su je nakon tri mjeseca, odveli u njen dom, u Vodice.
Slavo joj je pomagao.
Vozio ju je u kolicima u šetnju, pomagao joj u hodu uz pomoć štaka, pazio i brinuo se o njoj. I tako gotovo pola godine. Samostalni odlazak do kupaonice, snažniji stisak ruke, samostalno hranjenje, samostalno umivanje, ulijevanje vode u čašu... naizgled, većini ljudi svakodnevne uobičajene radnje, koje rade refleksno, koje rade bez imalo upornosti, truda, za Anitu to nisu bile.
Za nju su to bili sati i sati vježbe, ponavljanja radnji; ponavljajući ih desecima, stotinama puta sve dok nije uspijela. Toliko toga je morala iznova učiti i naučila je. Naučila je i ponovno hodati.
Ljubav je uspjeh, snaga, život. Uz osnovnu obitelj, obitelj su i prijatelji. Stalna ekipa koja me podupire. Reprezentacija!
Moždani udar označava naglo nastali neurološki poremećaj uzrokovan poremećajem moždane cirkulacije uslijed čega dolazi do nedovoljne opskrbe određenih dijelova mozga kisikom i hranjivim tvarima. Uzrokuje oštećenje i odumiranje živčanih stanica. U Hrvatskoj je, kao i u Europi i svijetu, drugi uzrok smrti.
Smrti, o kojoj je Anita godinama pomišljala, kada bi odlazila na spavanje, pitajući se hoće li se ujutro probuditi. Strepila je.
Moždani udar joj je oduzeo lijevu stranu tijela, ali joj je dao puno toga, rekla nam je. Dao joj je ispunjeniji i ljepši pogled na svijet oko sebe.
Danas je njen život drugačiji nego prije. Zahvalna je na svemu.
- Posebnu suprugu, koji je uz nju. Ja radim koliko mogu, nije kao prije; većinu kućanskih poslova obavlja moj Slavo. Ja samostalno mogu prošetati, mogu ponekad i skuhati. Kako i dalje volim svoju iglu, često ju uzmem, premda je nespretno. Nije važno. Ujutro imam najviše snage; znam otići i u kupnju; nešto malo kupim da mogu ponijeti. Kao posljedica moždanog udara ostao mi je problem s koncentracijom i ne mogu čitati kao prije. To me rastužuje, jer volim knjige. Čitam i nastojim zapamtiti i tako vježbam mozak. Nadam se da ću vježbom uspjeti. Kad sam krenula pisati nakon rehabilitacije, nisam imala ni svoj rukopis. Bio je to nekakav švrakopis. Vježbala sam, bila uporna. I zamislite, nedavno sam išla prepisati recept i dogodilo se nešto nevjerojatno; moj rukopis se vratio. Možda tako bude i s koncentracijom – zaključila je.
S ovoliko upornosti i vjere ne sumnjamo da neće biti.