Pjesnikinja Vesna Štulić upravo je izdala svoju trinaestu po redu zbirku proze 'Na rubu ravnodušnog mora', zbirku koja priča o otoku Prviću, njenom nepresušnom izvoru inspiracije odakle vuče svoje korijene. Ideja i za ovu zbirku rodila se na jednom kratkom putovanju brodom između otoka Prvića i Zlarina.
- Još jednom otiskujem se na pučinu, a zapravo kao da se nisam ni makla dalje od svog pisaćeg stola. Još jedno je od putovanja brodom između Zlarina i Prvića i došavši na Zlarin, na nadgrobnim spomenicima uočavam ista ona prezimena mojih prvićkih pradjedova i tada shvaćam da ono što možemo pronaći na podmorskim geografskim kartama i nije slučajnost, bez obzira što spomenici datiraju nekoj našoj bližoj povijesti, navedeni otoci nekad su bili jedno – priča nam pjesnikinja Vesna Štulić.
Proizlazi li otuda ta njena mistificirana i stvarna ljubav prema otoku i pisanju poezije, kaže, trebao bi netko drugi odgovoriti, ali zasigurno to jest jedina istinska mapa njenih gena, klica stabla čije sjeme nalazi u napuklim amforama, čije lucerne gore bojom prvićkih sutona.
- Sve su to krhotine i okamine nekog svijeta koji je nekad disao na ovim prostorima. Svaki dolazak na otok za mene je hodočašće, nakon čijeg povratka nastaje nova zbirka kao brevijar. Vrativši se kući pregledala sam galeriju fotografija s otočkim motivima i uočila koliko su oba otoka bogata mulovima. I tako s mula na mul ispisivala sam zbirku i koliko mulova toliko pjesama, i sa svakog mula obzor je samo na izgled jednakiji, no odmicanjem dana obzor kako onaj vanjski, tako i onaj unutarnji se mijenja, a samim tim moje riječi postaju tiše, proza kraća, a more se širi u mrak i samo je na izgled ravnodušno.
Cijelo to vrijeme metaforički ulazi među temelje ruševnih kuća, pokušava pronaći to svoje stablo, krošnju, ispituje granje, njegovu čvrstoću, njegovu lomnost, traži preostalu žilicu korijena za koju bi se vezala, odnosno svoje genealoško stablo.
- U zbirci je kako što je jedna od njezinih recenzentica profesorica Zorica Antulov, šepurinska nevjesta, najbolje napisala: "Vesna je i sama otok; ona je otočko dijete, koje se veseli poklonjenoj kocki šećera; otočka mlada žena koja ljubi i dočekuje svog ljubavnika, mlada žena koja se pronalazi i u slici otočkih starica, onih čija je mladost sazdana od čežnji, koje su poznavale nostalgiju i čekanje, samoću i istinsku snagu ljubavi... onih koje su nerijetko uvenule čekajući". Da, moja je majka bila Šepurinka. I upravo za stihove posvećene majci, recenzentica kaže da su najljepši, najemotivniji.
Na jednom mulu nastao je prozni tekst "Koliko svega, a ničega". On je možda okosnica zbirke je tog otoka toliko ima u njoj da ga neprekidno riječima obljubljuje. On je njena neiscrpna inspiracija, a onda joj se učini da je sve uzalud, jer tamo nema više nikoga i ništa, tek to more bonace koje jedino sluša njeno stihovanje…
- Zbirka je tiskana u vlastitoj nakladi, kao i njezine dvije prethodnice. Prvu zbirku poezije ‘Sjećanja s posvetom’ objavila sam sad već daleke 1999. godine. Da, i nakon 13. naslova jednako je uzbuđenje, jer svaka knjiga je jedno, kako ja volim reći, napisano dijete – trajno zabilježen zbir mojih emocija u vrijeme dok se zbirka pisala i gotovo da se može usporediti sa rođenjem djeteta.
Redom podsjećamo na njene naslove: Sjećanja s posvetom; Dioba; Jerihonske zidine; Galije iz nesanice; Zemaljski versi; Burtiž; Hiperaktivno nadahnuće; Kanat Božji; Tango jedne ljubavi; Koralj mojih dubina; Maslina nedorečena (hommage Vesni Parun); Sto ruža za Vesnu Parun (zbirka četiri autora, u Vesninom izdanju) te upravo tiskana zbirka poetske proze Na rubu ravnodušnog mora.
- Pisanje je za mene način življenja, riječi su kao ptice u krletkama koje čekaju da ih oslobodimo, što nas navodi na to da je pisati poeziju zapravo osloboditi se "tereta" emocija bez obzira bile one vedre ili sjetne, kroz riječi. Iz toga opet proizlazi da je poezija terapeutska. I to je divan osjećaj, a još je ljepše kad te naše ispisane emocije dođu do čitatelja i probude u njima njihove emocije. To je jedan neprekinut lanac kojim stvaramo bolji svijet oko sebe.
Vesnine knjige nalaze se u svim većim gradskim i sveučilišnim knjižnicama diljem Hrvatske, a mogu se kupiti direktno kod nje ili one koje je objavio Redak u njihovoj web knjižari.
- Naravno da postoji želja i za novim izdanjima. Već su dvije nove zbirke uređene, jedna je svojevrstan nastavak zbirci 'Sto ruža za Vesnu Parun', naslova 'Šesnaesti meridijan', iz razloga što kroz Zlarin prolazi šesnaesti meridijan. Dakle, opet malo putujemo istom rutom na drugačiji način. Druga je 'Grožđane snohvatice', zbirka kratke proze kojom dotičem povijest iseljavanja otoka, kao i ljepotu ostanka. Upravo sam započela pisanje romana o Faustu Vrančiću... dakle kao što rekoh otok Prvić je neiscrpna inspiracija – naglasila je na kraju pjesnikinja Vesna Štulić.