Ona je umjetnica. Ona najčešće fotografira ljudske sjene, siluete, odraze. Ona je majka Lucije i Nikole. Ona je rođena u Beogradu, ali se uvijek iznova Vodicama vraća. Ona je Aleksandra Prlinčević Milović.
- Moja mama je rođena u Vodicama, u obitelji Skočić Ratka, sa Plimice. Baba mi je Oršula, iz obitelji Sladoljev iz Dulcina. Moji su se baba i dida upoznali i zavolili u Vodicama. Dida je bio prijatelj sa Ferdom Sladoljevim, Oršulinim bratom, koji je isti dan kad je moj dida oženia moju babu, oženia didinu sestru Slavku – priča nam Aleksandra Prlinčević Milović, pedestrogodišnjakinja.
Aleksandrini roditelji su se također upoznali u Vodicama, pa ne čudi da su, kako nam je rekla, Vodice njeno selo i da je puno obiteljske povijesti i sličica iz djetinjstva.
- Baba i dida su se koncem 40-ih preselili u Beograd, ali su od 70-ih, topliju polovicu godine, provodili u svom rodnom mistu. Sva duga topla ljeta svog djetinjstva provodila sam kod njih. Moj grad je Beograd, a moje selo Vodice. U velikom milijunskom gradu nisam nikad mogla imati slobodu koja me je čekala kraj mora - govori.
Nije imala slobodu, ali je u Beogradu imala život.
- Studirala sam filmsku i TV kameru na Fakultetu dramskih umjetnosti, a nakon studija sam radila - dodaje.
Jedno vrijeme je imala i svoju galeriju iako ju je ovo posljednje zanimanje dovelo do bankrota, pružilo joj je zadovoljstvo.
Beograd joj je dao, danas već tinejđere Luciju i Nikolu.
Vodice?
Vodicama se stalno vraćam i ne mogu bez njih. Bez mora. Privlači me i uzbuđuje ova moćna priroda. More i stine. I vitar. Osobito kada puše jugo i veliki valovi udaraju u rivu. A onda crkvena zvona još više podignu tu dramatičnost. Sjećam se nakon ručka se išlo leći (to je jedino što se moralo) dvi ure, dok je sunce jako. Niko se nije smija čuti. Šporke su bile noge na bilim lancunima na užas babe Oršule. Dida i stričevi igrali su briškule, šije šete i trišete isprid konobe – nastavlja prisjećajući se.
Prisjetila se Sandra, kako je u Selu zovu, i tete Karmele Šainove, kako sidi na katridi na kantunu isprid svoje kuće, sa rodicama i susjedama. Sve su bile u istim veštam i sve s pletenicama oko glave. I svako lito kad bi Sandra stigla po prvi put i pozdravila ih, ko jedna su upitale Čigova si, mala? Ajme ćerce šta si smršavila! I zato joj je baba, na ukor tete Karmele, mutila jaja s maraštinom, da bi bila zdravija i da bi se „popravila“, prisjeća se.
Odrastala je. Prisjetila se i Borika i nadaleko čuvene Haciende, pa potom bureka u Dulcina i ulazaka u kuću kroz ponistru dok je dida glasno hrkao. Uvijek je bilo smijeha, sve joj je bila avantura. A vodiški ljudi, naročito stariji, bili su joj interesantni, temperamentni, autentični.
- Govorili su čistom ikavicom koristeći talijanizme i ja bih širom otvorila i oči i uši da ih razumijem, da upijem, zapamtim što pričaju i ponesem sa sobom u Beograd – prisjeća se.
Ponijela je tako izlete s Logoruna i Tijata, zvuke orgulja iz crkve, balote kraj rive. Ponijela je i sjećanja na nasmijanu tetu Darinku iz Zatona.
Odlazila je i dolazila iz velikog Beograda u svoje Selo. Svako lito dida bi joj našao posao, pa je, prisjeća se 1986. godine u tek otvorenom ACI klubu, za šankom radila sa Sanjom Čičin Šain. Željela je biti mornar.
I zakormilarila je kod Dobre.
- Moj omiljeni rođak, Dobro Skočić, slijedeće je lito otvoria prvi Rent a boat i zaposlio me. Bilo mi je super uzbudljivo voziti brodove, tragati za izgubljenim turistima koji su rentali brod, a nisu se vratili. Bilo mi je zabavno popravljati motore, kad puše jugo i okretati brodove – prisjeća se.
Danas okreće objektiv.
- Nemam modele, ne volim previše "režirati" fotografiju i biti kontorlirana. Sviđa mi se da se neki kadar dogodi i da samu sebe iznenadim. Fotografiram slučajne prolaznike; zapravo njihove sjene, siluete. Ne ono što je jasno i konkretno već neku vrstu interpretacije realnosti, ono što je pomalo skriveno, nejasno, nedefinirano do kraja. Nešto što je samo u naznakama te otvara mogućnost interpretacije i učitavanje novih sadržaja, vrijednosti i emocija. Mojih, ali i promatrača. Fotografiram i refleksije brodova. Takve fotografije, najčešće, nastaju u Tribunju kada odalazim kupiti ribu. Fotografiram brodove koji odlaze i dolaze i njihove odraze – govori.
Nije ju imala u planu, ali će je imati večeras, 25. kolovoza u Gradskoj knjižnici Vodice.
Svoju prvu izložbu.
- Izložba, naziva „Iznenadna plovidba donosi neočekivane susrete i mijenja percepciju“ je moja prva izložba. Nikad nisam planirala izložbu, niti su moje fotografije postojale u nekom drugom obliku osim u digitalnom. Zapravo čitava priprema je moje iznenadno putovanje, na koje me je poslao Ivica Bilan. On je inicirao ovu izložbu i sugerirao da motivi budu vodiški. Ja sam, naravno, već imala neke fotografije, ali nisam bila zadovoljna, te sam tako, po zadatku, provela šest dana u Vodicama u svibnju, kako bih fotografirala. Po povratku iz Vodica sam provela još dva mjeseca u Beogradu radeći probe. Većina izloženih radova je na papiru „Skrivene obale“. „Stari Mačak“ je rađen na platnu, a „Što sanjaju alge i koralji“ je na aluminijskom bondu – dodaje fotografkinja Prlinčević.
Uz slike Sandra je izložila i stihove pjesme Tina Ujevića.
Tu je tako divno rečeno sve ono što sam pokušala ovom izložbom izraziti – za kraj je rekla Aleksandra.
