Voditeljica i interpretatorica Ankinih pjesama bila je Marina Jurković koja je na početku predstavila Anku i njezinu vrlo zanimljivu biografiju. Naime, Anka je rođena u Gaćelezima, u siromašnoj težačkoj obitelji u doba kada se egzistencija nije podrazumijevala već ju je trebalo zaslužiti. Zato je Anka već kao djevojčica od 8 godina trbuhom za kruhom otišla iz svog rodnog mjesta i radila u polju, a kasnije kao sluškinja imućnijim obiteljima. Ono što je fascinantno je to da je Anka sama naučila čitati i pisati, a prva knjiga koja joj je privukla pažnju bila je knjiga Napoleon Bonaparte, u kojoj je prvi put naučila razlikovati mala i velika slova.
Zbirka je podijeljena u tri tematske cjeline; O djetinjstvu i majci, o ljubavi i o svemu ostalom, a motivi su zaista raznoliki; rodna kuća, starica koju je služila, razdvojenost dvoje zaljubljenih, grm, more, bunar, lastavice.
Ankine pjesme odišu lakoćom, a kako i ne bi kada ih je pisala “kao da joj netko govori”. U njima se osjeća i surovost života kakav je nekada bio, ali i ljepota koja se može naći u ljubičici ili bunaru, smokvi ili galebu.
Pjesme su pisane zavičajnim govorom i tako ostaju zauvijek zapisane i čuvane za generacije koje dolaze.
Svečanost su upriličila gostovanja klape Bunari i Vodičkih perlica, a na kraju se na pozornicu popela i sama Anka te je pročitala priču o Mati i Duji.
“Negdje sam čula ta dva imena, kapetan Mate i brod Duje. Nisam ništa o njima znala, no ipak je nastala priča”, rekla je kao uvod u priču Anka, nakon koje ju je velikim pljeskom nagradila puna dvorana Kulturnog centra u Vodicama.
Kao prava zvijezda i Anka je nakon predstavljanja svoje zbirke potpisivala primjerke knjiga, kada sam je imala prilike upitati kako se osjeća sada kada je svečanost završila:
“Sva drhćem. Puno ljudi je došlo ali za pravoga čovika. Ljudi to osjećaju”, rekla je pjesnikinja Anka.
Nakon službenog djela, gosti su se mogli zasladiti domaćim fritulama, kroštulama i rakijicama te kupiti svoj primjerak Ankinih priča.
Ono što se jučer u Vodicama osjećalo je ponos Vodičana na svoju Anku koja svojom iskrenošću i umijećem pisanja ostavlja svome gradu trag nekog vremena koje svakim danom sve više blijedi.
Ali i podsjetnik da se oko nas kriju ljepote koje su, na našu sreću, našle dom u Ankinim pričama.
