Rekli bismo da je došla maca na vratanca, u nekim vitalnim djelatnostima nadnice su i neminovno porasle, samo što poslodavci danas bitno manje mogu birati u ponudi.
Nemar prema radnicima i uvjeti rada vratili su se poslodavcima poput bumeranga. Sad iz zemalja regije, kao i onih udaljenih, poput Indije i Nepala, pristižu mahom nekvalificirani radnici, a naši, i to oni u koje smo uložili plaćajući im školovanje, otiđoše za boljom zaradom. Svi bi danas, kažu, radije zaposlili našeg čovjeka, nego Nepalca, ali nema ih ni za lijek. Ili kako je u prolazu rekao jedan Dubrovčanin novinarki Slobodne Dalmacije, "ne fali nama radne snage, nego budala koje će raditi za džabe". Da, plaće su konačno počele rasti, ali rastu i cijene pa su radnici opet na istome.
- Čitav niz hotelijera je umrežen s agencijama koje se bave uvozom radne snage iz Indije, Nepala... Sad se nadaju ženama i iz Ukrajine kojima se nude poslovi poput čišćenja. Uvoz radne snage sad buja - kaže Bujas i komentira da situaciju olakšava i to što nema nikakvih limita za zapošljavanje u ugostiteljstvu i građevini.
Iz ureda na burzu
- Sad bi trebalo napraviti ono što stalno govorimo, a to je da bi onaj višak zaposlenih u administraciji trebao biti u tri do pet godina transferiran na burzu rada. Po našoj procjeni, više od 50 posto birokracije bi moglo već sutra na tržište rada. Sad kad imate nedostatak radne snage treba raditi rezove u birokraciji, pa nećete ih slati na burzu kad nemaju gdje naći novi posao! Znam, i ja bih volio raditi za stolom, u toplome, biti na plaćenom bolovanju i imati sve beneficije uz koje mi nitko ne može dati otkaz! Ali prije svega bismo tim potezom oživjeli tržište rada. Uz sve to, naš cijeli obrazovni sustav je postavljen krivo, mi dobivamo hrpetinu pravnika i ekonomista, a nemamo tesare, kuhare, krovopokrivače... - dodaje čelnik UGP-a.
Konstataciju da je nedostatak radne snage izravna posljedica niskih plaća u pojedinim sektorima i da zato ljudi odlaze u inozemstvo Bujas ne poriče, ali kaže da je već došlo do porasta plaća i da će one neminovno rasti još i više.
Bujas govori da bi većina poslodavaca prije zaposlila nekoga iz Hrvatske, nego nekoga iz Nepala.
- Ali ako ti se nitko ne javi na oglas, a takvih primjera imamo pregršt i u ugostiteljstvu i u građevini, onda si prisiljen zaposliti koga god.
On smatra da se ljudima više isplati ostati u Hrvatskoj za tisuću do tisuću i dvjesto eura mjesečne plaće, nego otići, primjerice, u Irsku, gdje ima dvije tisuće eura mjesečno, ali su mu troškovi života skuplji. Napominje da je vani samo cijena smještaja triput viša nego kod nas i dodaje:
- Da, cijena smještaja u Irskoj je bitno viša, ali u Dublinu. Odlučite li se za manju sredinu, taj trošak je u razini koja vam omogućava pristojan život. Nije nama koji smo otišli bila bitna samo bolja plaća, već i neke druge okolnosti. U Irskoj se, recimo, ne radi više od 40 do 48 sati tjedno, mnogi poslodavci su uveli četverodnevni radni tjedan pa se tri dana ljudi odmaraju. Pogledajte ljude koji kod nas odrađuju turističku sezonu, padaju s nogu jer rade po deset do dvanaest sati na dan, a neki bez ijednog slobodnog dana.
Osim toga, to je kratkoročan posao jer gdje su ti radnici zimi, kome trebaju? U Irskoj imate stabilnost radnog mjesta, nema udarne sezone, čak se i ne isplati dolaziti samo na tri mjeseca. Zato sve češće dolaze cijele obitelji. Ovdje se može postići ravnoteža, tzv. work-life balance. Uz malo edukacije ovdje brzo napredujete i to nije laž, imam bezbroj primjera upravo naših ljudi koji pokazuju da svatko tko se trudi jako brzo napreduje u poslu, a samim time i povećava mjesečna primanja - govori zaposlenica jednog hotela sa Zelenog otoka, koja je htjela ostati anonimna.
Indijci i Nepalci
No njezine riječi potvrđuju u Labyrint Recruitmentu, splitskoj agenciji za zapošljavanje radnika u Irskoj, u kojoj imaju iskustva i sa zapošljavanjem stranih radnika u Hrvatskoj.
- Koliko znam, dosta agencija sad zapošljava strane radnike. Mislim da su to većinom nekvalificirani radnici, a osim u udaljenim zemljama, kao što su Indija i Nepal, interes vlada u cijeloj regiji. Neki poslodavci im daju jako dobre uvjete, primjerice konobar u Dubrovniku može zaraditi po dvije tisuće eura, nešto više od tisuću mu je plaća, a ostalo zaradi kroz manču, uz osiguran smještaj i hranu - govori Vinko Ninčević iz splitske agencije. Prema njegovim saznanjima, naši poslodavci strane radnike ne podcjenjuju s plaćama u odnosu na domaće.