INFOVODICE

Nakon što smo upoznali novog Vodičkog župnika Don Franju Glasnovića, htjeli smo saznati kako je u mirovini našem bivšem župniku don Frani Šimatu. Zaputili smo se prema Šibeniku, gdje nas je ugostio u svećeničkom domu.

Poštovani don Frane, nekadašnji župniče, zanimalo bi nas kakve dojmove ste ponijeli sa sobom iz svojeg župnikovanja u Vodicama kroz dugih 20 godina?

Najprije, zahvaljujem Vam na posjeti i pažnji koji ste mi učinili ovim intervjuom. Preko vas pozdravljam sve drage Vodičane, župljane, prijatelje i poznanike; napose mlade i djecu. Svima zahvaljujem na svemu!
Na vaše prvo pitanje teško je ukratko odgovoriti budući da se radi o dvadeset godina moga najzrelijeg svećeničkog života. Možda su na to pitanje najbolje dali odgovor priređivači akademije u Kulturnom centru u Vodicama, priređenoj uz moj odlazak, citirajući sv. Pavla: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!" Sa velikom zahvalnošću Bogu i župnoj zajednici otišao sam iz Vodica pun dragih uspomena na vjernike koji su godinama pod mojim vodstvom rasli i brojem i vjerom. A to je za svakog svećenika-župnika najutješnija i najradosnija činjenica.

Naša vodička župa s Vama se zaista velebno oprostila, što Vas se posebno dirnulo pri oproštaju u Kulturnom centru, župnoj crkvi ?

Zaista, bio sam ugodno iznenađen priređenim mi oproštajem. Otkrio sam privrženost Božjega puka i njegovu spontanu zahvalnost. Oproštajna akademija u Kulturnom centru, sa svim svojim sadržajem i mnogobrojni posjetiteljima, dali su mi do znanja da sam doista bio jedan od vas, a ja ću još dodati, i jedan koji je sav pripadao vama. To se je očitovalo i na oproštajnoj župnoj nedjeljnoj misi. Bio sam duboko dirnut tolikim izrečenim srdačnim riječima, gestama i darovima. Osjetio sam da moj svećenički život nije prošao ututanj. Bio je sav posvećen služenju ljudima i Bogu. To su mi potvrdili i svi oni prigodno oproštajni, skupni i pojedinačni, sadržaji.

Je li Vam se bilo teško odvojiti od župe u koju ste uložili najplodnije godine svojega rada ?

Svaki je rastanak težak, a napose dugogodišnjeg župnika u jednoj župi. Ostavljam ne samo pojedince nego mnogobrojnu i vjernu zajednicu s kojom sam se bio stopio. S njom sam proživljavao radosne, ali i tužne trenutke. Ušli smo jedni drugima „pod kožu", u srce i dušu. I zato čovjek u tim trenutcima rastanka osjeti kako se kida dio od njegova života, kako ostaje bez okoliša u kome je živio, radio i patio.

Kao iskusni svećenik i uzoran pastoralni radnik Vi ste mnogim mladim svećenicima uzor i poziv na ispit savjesti svojeg svećeničkog služenja. Što bi ste poručili današnjim, mlađim svećenicima naše biskupije ?

Pitate me, što bih poručio braći svećenicima, posebno mlađima? U prvom redu da s puno odgovornosti vrše svoje župničke dužnosti posebno u naviještanju evanđelja. O njihovom trudu i zalaganju sutra će ovisiti vjera pojedinaca i čitavih župnih zajednica. Poželio bi im da rastu u ljubavi prema Bogu, a iz te ljubavi i prema bratu čovjeku i zajednici koju im je majka Crkva povjerila. Osobito bih ih pozvao na ljubav prema Crkvi: voliti Crkvu, s Crkvom suosjećati, za Crkvu živjeti.
Trebamo moliti Gospodina da takvu vjeru i ljubav udijeli našim svećenicima. A odatle sve će drugo doći...

Naša biskupija oskudijeva brojem duhovnih zvanja, što Vi mislite, što je tomu uzrok ?

Zašto našoj biskupiji nedostaje duhovnih zvanja? Teško je to ukratko odgovoriti. Ipak, mislim da je temeljni problem u vjeri koja se živi ili ne živi u našim obiteljima. Kad slušate pojedine svećenike o tome tko je zaslužan za njihovo svećeničko zvanja onda će vam oni nabrojiti nekoliko osoba iz svoje najbliže okoline koji su svojim kršćanskim životom, vjerom i pobožnošću označili njihovo djetinjstvo i omogućili im da Boga uzimaju ozbiljno. Obično su to roditelji ili bake i djedovi. Tako gdje obitelj skladno zajedno živi, zajedno moli i zajedno slavi nedjeljnu misu tu nastaju klice svećeničkog zvanja. Ako se k tome pridruži i živa vjera župne zajednice, jednostavno tu se moraju roditi novi Božji pozivi...

Je li bilo lakše biti mladi svećenik u vrijeme u koje ste Vi to postali ili je to možda lakše danas? Koji su izazovi svećeniku nekada a koji sada ?

Moja generacija svećenika započela je svoju daljnju pripravu za svećeništvo poslije Drugog svjetskog rata, u doba komunizma. Vlasti i čitav tadašnji sustav nije bio ni najmanje sklon Crkvi. Poći putem svećeničkog zvanja u to vrijeme bio je pravi herojski korak. Ništa niste mogli očekivati na tom putu svoga opredjeljenja doli poteškoće. Ja sam to također prošao. Ali zanimljivo, da smo onda imali veliki broj zvanja. To treba zahvaliti i hrabrosti i velikodušnosti naših kršćanskih roditelja koji su svjesno i odgovorno stali iza našeg izbora...
Danas nema takvih bojazni. Međutim, duhovna atmosfera u kojoj živimo, posebno ona u obiteljima kao i u društvu, puno je teža i nepogodnija za svećeničko opredjeljenje. Mladi su sve manje sposobni za žrtvu i odricanje. Okruženje u kojima mladi rastu ne pogoduje za jednu takvu „visoku" odluku. I zato, i onaj broj mladih koji krene tim putem, nažalost, sustaju i odustaju. Uza sve to moramo vjernički vedro gledati u budućnost čvrsto vjerujući da „Bog može od kamena stvoriti Abrahamovu djecu".

U povodu ovogodišnje blagdana sv. Martina dobili ste od svoje općine Tisno nagradu za životno djelo. To je lijepa i rijetka nagrada koju dobivaju zaista posebni ljudi koji su cijeli svoj život predali i ugradili u ostvarenje jednog ideala. Koje su to vrijednosti koje su u Vama prepoznali svi koji su se sa Vama susretali?
Ispunja li Vas ta nagrada ponosom, jer ipak rijetko tko se može pohvaliti tako nečim?

Moram priznati da sam se iznenadio obaviješću da sam imenovan od općine Tisno za „Nagradu za životno djelo". Vjerojatno su to predložili moji sumještani. Oni su pratili moj svećenički život i bilo im je drago posebno onda kad su slušali od Vodičana kako hvale svoga župnika, a također i prije toga, oni su me s ponosom pratili dok sam kroz 25 godina bio župnik katedrale.

U zahvalnoj riječi, nakon primljene nagrade, pred svečanim skupom u Tisnom, naglasio sam da ovo priznanje dijelim sa svojim pokojnim roditeljima i mojim sumještanima iz čijih sam korijena potekao. To su bili sveti ljudi, radišni, materijalno siromašni, pošteni i nadasve iskreni kršćani. Sve je to utjecalo na moju ljudsku i svećeničku osobnost. Također, naglasio sam u prigodnoj riječi, i ulogu koju su svećenici-župnici tijekom desetljeća odigrali u duhovnom i vjerskom odgoju Tišnjana, i ne samo njih. Spomenuo sam don Srećka Pavića, kanonika, i don Rafaela Benamatija i don Antu Marinova čiji posmrtni ostaci počivaju na Tišnjanskom groblju; oni, i ne samo oni, ugradili su svoje svećeničke živote u služenje Božjem puku. Bio sam radostan što sam mogao svima njima odati svoje priznanje i zahvalu.

Sad ste službeno u mirovini, a i nakon odlaska iz naše župe bili ste dva - tri puta aktivno prisutni, u blagoslovu jedne kapelice, u predstavljanju knjige, u proslavi 50.-godišnjice jednog pira, recite nam: jeste li doista u mirovini ili ste još aktivni? Gdje Vas se ono može i vidjeti kako predvodite svetu misu i čuti kako slušateljima tumačite duhovnu misao ?!

Ja sam naučio raditi i samo me bolest može u tome spriječiti. Uvijek sam volio knjigu i ona mi je bila najveća radost. Računao sam da ću se, ako ikad budem imao dovoljno vremena, posvetiti čitanju i studiranju. To sam došavši ovdje u svećenički dom i započeo.
Moram vam odati jednu tajnu: čim sam se, došavši u Šibenik, malo odmorio osjetio sam grižnju savjesti što ne sudjelujem u pastorizaciji i navještaju evanđelja. Iskreno sam molio Boga da mi pokaže što kani sa mnom. Tako sam preuzeo svečanu misu svake nedjelje u katedrali u 11 sati, svake subote držim na Šibenskom radiju u vjerskoj emisiji meditaciju na evanđelje dotične nedjelje, odazovem se braći svećenicima kad im treba ispovijedati ili pomoći u nečem drugom; ovih dana preuzet ću tjedne pripreme svećenika za nedjeljnu propovijedi... I vidjet ćemo što još mogu... Ponavljam sa svojom pokojnom majkom: u ruke Božje!

Poštovani don Frane, zahvaljujemo Vam se za interview i želimo plodonosnu mirovinu i dobro zdravlje

Facebook je inrenetska društvena mreža koju je 2004. godine osnovao Mark Zuckerberg, bivši student Harvarda. U svojim počecima, Facebook je bio namijenjen samo studentima sveučilišta na Harvardu koji su tim putem mogli međusobno komunicirati i razmjenjivati informacije. Kasnije, mnoga druga sveučilišta, srednje škole i velike kompanije diljem svijeta priključile su se mreži. Danas ova web stranica ima više od 500 milijuna aktivnih korisnika.