- Spasila nas je snimka na kojoj se vidi da smo bili baš daleko od mjesta sukoba. Poslao sam je mojima i sva sreća da sam to napravio jer bismo i dalje ni krivi ni dužni bili zatvoreni - priča nam jedan od njih na prvoj jutarnjoj kavi u Vodicama.
Potom se prisjetio svega što im se dogodilo na autocesti.
- Vraćali smo se u koloni nakon što nismo ni ušli na derbi u Maksimiru. U jednom trenutku smo čak počeli trubiti i pjevati, većina nas je mislila da se slavi gol Livaje, koji je poništen. Prijatelj mi je gledao utakmicu na mobitelu dok smo se vozili. U jednom trenutku smo došli do mjesta s kojeg se nije moglo dalje. Izašao sam iz automobila, oko mene su letjeli meci, to je frcalo na sve strane. Brzo sam, možda nakon minute, sjeo natrag u automobil i u tom trenutku snimio snimku koja me na kraju spasila i zbog koje sam danas na slobodi. Na njoj se jako dobro vidi koliko smo daleko bili od poprišta sukoba.
Tek tada je počela njihova drama.
- Čekao sam u autu da se stanje smiri i da se krene, ali tad su počeli policajci prema nama dolaziti u koloni, njih po dvadesetak. Svaki automobil su otvarali. Ispred mene je bio kombi s momcima koji su spavali u gepeku. Otvorili su vrata i udri po njima. Ja sam tada svojima u autu rekao: 'Mi smo idući'. Tako je i bilo. Izvadili su nas iz auta, bacili na travu punu suzavca, počeli su nas udarati pendrecima i nogama. Dobio sam po prsima, bedrima i nogama. Držali su nas sat vremena po kiši da ležimo u travi. Teško je opisati taj horor. Onda su nas polako počeli stavljati u marice. Potrpali su nas u njih i odveli u pritvor Jastrebarsko. Tamo nam nisu dali ni vode, ni da se javimo svojima. Oduzeli su nam mobitele. U ćeliji, gdje smo proveli prvu noć, bilo je nas 12, a jedan krevet.
Još pamti rečenice nekih policajaca na autocesti.
- Dok su nas tukli, vikali su: 'Tovari, zapamtit ćete dolazak u Zagreb' i 'Bolje vam je da iduću utakmicu u Zagreb ne dolazite'. Također je jedan kazao: 'Ne znam kako je završila utakmica u Maksimiru, ali ovu smo mi dobili 3:0'. Još je kazao kolegi da pazi da nitko ne snima što nam rade.
Iskustvo iz pritvora ne pamti po dobrome...
- Tek sljedećeg jutra u 10 sati smo dobili hranu i vodu. Raštrkali su nas po raznim zatvorima, psihički nas maltretirali dobacivanjima tipa 'ne gine vam do pet godina' i slično. S nama je bio i jedan momak kojemu je to bilo prvo gostovanje, više je promijenio zatvora, nego što ima Hajdukovih utakmica, s obzirom da smo bili u četiri različita pritvora. Kad bismo rekli da baš ništa nismo napravili, dobili bismo odgovor: 'Svi ste vi odjednom nevini, nitko nije ništa napravio'. Htio bih dodati i da smo u jednom od ta četiri zatvora imali baš normalan, dobar tretman.
Naš sugovornik bi stavio 'ruku u vatru' i za još neke hajdukovce koje je upoznao u zatvoru...
- Zatvorili su momke koji su došli iz Njemačke samo radi ove utakmice i finala Kupa, zatim momka kojemu su potrebne fizikalne terapije na ruci i zbog ovoga bi mogao postati invalid. Zatim jednog koji se iskrcao s broda...
Cijeli članak pročitajte na Dalmatinskom portalu