Prva postaja na hodočasničko-izletničkom putu u Omiš, bila su Poljica (Poljička republika) kroz koja smo prošli i Gata gdje smo nakratko stali kraj starodrevne crkvice sv. Jure, na prekrasnom vidikovcu s kojega puca prekrasni pogled na kanjon Cetine, Omiš, more i otoke. Tu smo razgledali crkvicu i panoramu koja je bila ispred nas. Župnik je sa vidikovca bacio kamen u Cetinu, i tako ispunio molbu i želju naše gospođe Anite Sladoljev, koja je rodom iz toga kraja.
Nakratko prije Omiša, zaustavili smo se u Zakučcu, mjestu iz kojega su preci sv. Leopolda Mandića otišli u Boku Kotorsku i posjetili njegov svetište gdje smo se pomolili, te ujedno vidjeli i rodnu kuću Jure Kaštelana.
U gradu Omišu, posjetili smo novu župnu crkvu sv. Petra na Priku, prošetali smo rivom do župne crkve sv. Mihovila, gdje su mnogi na trgu ispred crkve, popili i svoju jutarnju kavu. Oni „najhrabriji" uputili su se i do „Omiške stine"- tvrđave Mirabela (Peovica) koja je na 200 m visine i uspeli su se do samoga vrha. U župnoj crkvi sv. Mihovila u Omišu slavili smo sv. Misu koju je predvodio Župnik.
Okrepu i ručak imali smo na Radmanovim mlinicama, u predivnom ambijentu prirode s prekrasnim pogledom na rijeku Cetinu . Nakon ručka razgledali smo ljepotu prirode i oduševili se ljepotom i kanjonom rijeke Cetine. U radosnoj i veseloj atmosferi neki su se oprobali i na ljuljačkama, a Župnik i časna i na nogometu s djecom koja su to sa simpatijom i odobravanjem prihvatili.
Na kraju smo u povratku, Bogu zahvalili molitvom, kako i priliči mjesecu listopadu molili smo sv. krunicu. U večernjim satima smo sretno i radosno stigli u naše Vodice puni dojmova iz hodočašća i izleta, kao i zadovoljstva što smo još jednom i ove godine na ovom hodočašću doživjeli ljepotu naše vjere i kršćanskog zajedništva te zahvalnost koja nam je i ovom prigodom bila iskazana za ljubav, brigu i pomoć u uređenju i čišćenju naše župne crkve.
Don Franjo Glasnović
