Kakav je osjećaj osvojiti dvostruku krunu. To su tvoji prvi seniorski trofeji ako se ne varamo?
- Jesu. Osjećaj je vrhunski, ali zbog toga sam i došla u Ragusu, s ciljem da osvajam trofeje. Stigla sam u Dubrovnik u drugom sijelu sezone i svi u klubu sjajno su me prihvatili. Disali smo kao jedno, krasilo nas je veliko zajedništvo i na koncu osvojili i prvenstvo i Kup, što su prvi, povijesni naslovi i za Ragusu.
Veliko zajedništvo krasilo je i ekipu Šibenika, iz čijih redova su prešla u Ragusu. Je li bilo teško otići s Baldekina?
- Naravno, u Šibeniku mi je bilo ekstra. Šteta zbog tih financijskih problema u kojima se našao klub, da toga nije bilo ne bih ni sekunde dvojila, ostala bih do kraja sezone na Baldekinu. Jako sam se povezala s curama, a raditi s trenerom Bralićem na svakodnevnoj bazi bio je privilegij. Drago mi je što je nakon mog odlaska ekipa nastavila postizati odlične rezultate, što su pogodili s pojačanjima.
Je li ti bilo neobično igrati protiv svojih dojučerašnjih suigračica u finalu Kupa?
- Je, bilo je pomalo čudno, pritisak je bio nešto veći. Ali takav je život nas profesionalnih sportaša. Šibenik se odlično držao u toj utakmici, ali na koncu je trofej završio u našim rukama.
Malo je nedostajalo da protiv Šibenika igrate i u finalnoj seriji prvenstva?
- Istina, da su u zadnjem kolu dobili Medveščak s više od deset razlike igrali bismo protiv njih. Što sam potvrđuje ono što sam kazala, da trener Bralić radi odlična posao u Šibeniku.
Tvoj košarkaški put počeo je u ŽKK Vodice s kojim si osvajala naslove prvaka u mlađim kategorijama i redovito igrala na nacionalnim završnicama. Što je tajna uspjeha vodičkog kluba, da stvara odlične košarkašice poput tebe?
- Rad, rad i samo rad. I fanatizam trenera Bore Vukovića i Ante Roce. Njih dvojica stalno su bili na raspolaganju nama igračicama, koristili svaki slobodan termin u dvorani za trening, a rezultati takve posvećenosti su itekako vidljivi.
Što ti je najviše ostalo u sjećanju iz tih vodičkih dana, na koji rezultat si najponosnija?
- Na osvajanje titule kadetskih prvakinja Hrvatske, kao i na treće mjesto u državi u kategoriji mlađih juniorki.
U toj generaciji bile su i Anet Mrdalj i Lucija Skorić, aktualne članice Medveščaka, protiv kojih si igrala u finalu prvenstva. Prisjetite li se tih dana u vodičkom klubu?
- Naravno, to su moje prije, s kojima me vežu lijepa sjećanja s naših početaka u ŽKK Vodice.
Tek si praktički na početku igračke karijere, ispred tebe su najbolje godine. Razmišljaš li, međutim, o danima nakon toga, točnije imaš li želju i dalje ostati u košarci, možda kao trenerica, recimo baš u ŽKK Vodice?
- Apsolutno! Uostalom, uostalom i školujem se za košarkašku trenericu i trenutno sam na trećoj godini. Kada si cijeli život u nečemu, kao ja u košarci, teško je izaći iz toga i zato se vidim jednog dana na klupi, u ulozi trenerice, možda baš u Vodicama.
Što je sa sljedećom sezonom, kakve su ti želje, planovi?
- Velika mi je želja otići u inozemstvo. I to je bio jedan od razloga zašto sam se odlučila za Ragusu, htjela sam osvojiti trofeje i tako se eventualno osigurati bolje ponude.
Ti zapravo već imaš inozemnog iskustva jer si kao mlada igračica otišla u Italiju?
- Da, bilo je to prije pet godina, ali tada sam se uvjerila da mlade, još neizgrađene igračice nemaju što tražiti u inozemstvu. Sada je druga priča, spremna sam i fizički i psihički.
Dok pričamo nalaziš se na pripremama reprezentacije za Europsko prvenstvo. Kakav je osjećaj biti dio tog izabranog društva, braniti boje svoje zemlje?
- Neopisiv. Od svoje 13. godini sam u reprezentaciji i nema boljeg osjećaja od onog kada ti na mail stigne da si na popisu za nacionalnu vrstu, ispunjen si golemim ponosom.
Što možemo očekivati od Hrvatske na Eurobasketu, u vrlo teškoj skupini sa Francuskom, Rusijom i Češkom?
- U odličnim smo rukama, sigurna sam da će nas izbornik Bralić posložiti na najbolji mogući način i da ćemo se o odličnom svjetlu predstaviti na Europskom prvenstvu.
(foto: HKS, ŽKK Vodice, Naši Tići, ŽKK Ragusa)