Član Ak Okita, Nenad Ostojić, sudjelovao je u kategoriji TDS ("Sur les Traces des Ducs de Savoie" ili "Na tragu vojvoda od Savoje") - 145 km / visinske razlike od 9100m! Završio je utrku na 127 mjestu!
Nenad je napisao svoje iskustvo na utrci:
"Pozdrav,
Evo da i ja napišem osvrt za svoju utrku od 145 km +9100 (TDS) Krenuo bih s tim da u planu nije bio TDS nego CCC zbog propusta u prijavi sam odlučio ići na TDS. Pa da krenemo od početka utrka nije niti krenula kako treba a vrijeme nam nije bilo naklonjeno.
Prije starta smo saznali da će biti kiše a s obzirom da je težak i tehnički teren sve je nagovještavalo da neće biti bajno. Utrku sam krenuo lagano s obzirom da je prvih 51 km lakši teren. Negdje oko 30-og km počinje padat kiša što ja za razliku od ostalih trkača ignoriram dok u jednom trenu nisam shvatio da su mi ruke skroz crvene i da se počinjem trest, stajem da bih se obukao no kako sam promrzao i dalje sam se tresao dok sam nastavljao koliko toliko trčat.
Dolaskom na okrepu nisam znao sto bih te zovem svoj support djevojku Barbaru i prijatelja Roberta te im govorim da jednostavno ne osjetim ruke, tresem se i razmišljam o odustajanju. No oni mi na to govore da imam veliku pratnju sa svih strana da ne razmišljam o odustajanju tu sam i ja sebi već počeo govorit da nisam došao odustat nego završit utrku. Nastavljam dalje prema prvoj tranziciji gdje se svakim kilometrom temperatura diže i prestaje kiša što meni daje motivaciju za nastavkom dalje. Unatoč svim problemima i preprekama dolazim u vremenu kojem sam si zacrtao na prvu okrepu. Robert me čeka par sto metara dalje i trčkara sa mnom te me Barbara čeka na okrepi. Govore mi sve šta je i kako je ohrabrili me još više, zadržao sam se 20ak min pojeo sam, presvukao se, dobio se i krećem dalje prema najzahtjevnijem djelu staze 40 km 3100 uspona.
U tom djelu staze me čeka najstrmiji uspon koji ima u 4,8 km 1200 visinske i odmah iza njega ide još 300 m u visinu tako da je praktički 1500 m u komadu gdje mi za neko čudo ide jako dobro, prestižem ljude, super se osjećam i onda opet pakao.
Dolaskom na vrh brda vidim grupu trkaća bilo ih je u tom trenu cca 30ak prolazim cvikaju me i zaustavljaju te nam govore da ćemo biti zadržani 20ak minuta radi helikoptera. Neki ljudi su bili i duže te su se zamotali astofolijom.
Doznali smo da je bila nesreća ali nismo znali da ja na žalost trkač poginuo. Od trena kad su rekli da ćemo čekat 20ak min prošlo je skoro dva sata. Nas je gore bilo 50ak trkača te nakon dva sata puštaju nas dole po troje a na žalost ostalih 1200 trkača je vraćeno i za njih je utrka bila prisilno gotova. Ja sam se skupio među trkače pa meni osobno nije bilo hladno te mi nije bila potrebna astrofolija. Nakon što smo pušteni idemo dalje jedva čekamo svi doći što prije na drugu okrepu bez ikakvih informacija nastavljamo dalje. Kad sam prolazio taj segment na kojem se desila nesreća nisam se iskreno niti začudio da se nešto desilo jer bila je i kiša.
Jedan krivi korak i nema te. Čak sam se uplašilo i za samog sebe te sam išao dole na sve 4 jer bio sam i zgrčen radi predugog stajanja. Ostatak tog dijela je kombinacija Velebita i Biokova. Nastavljam dalje po tom terenu gdje mi je na svakom brdu bilo sve teže.
Tu sam pao i psihički i fizički jer na gorem terenu nisam bio nikad. I znao sam da moj plan od 26 h pada u vodu. Nastavljam do tog 91og kilometra da vidim šta ću dalje. Što je utrka išla dalje to teren bio gori.
Plakalo mi se od muke, čeka me moj support toliko me ohrabruju. I od tog trena iskreno nastavljam utrku radi svojeg supporta i svih ljudi koji su vjerovali u mene slali poruke i podržavali. Dobio sam se na drugoj okrepi nastavljam dalje te nakon nekog vremena me zove Barbara i govori kako ne mogu stići na zadnju okrepu. Stižem na zadnju okrepu pokušavam naći snage za dalje i krećem u zadnji uspon, nakon par km strmog makadama gdje sam pomislio ajde nije tako tehnički zahtjevan teren, dolazim do djela gdje me na žalost staza spušta dolje i u daljini vidim vrh (Col de Tricot) na koji se trebam popet, gledam u njega i iskreno nisam znao šta bih napravio dali da se vratim ili ne. Nastavljam dalje i naravno kiša krene padat.
Tu sam bio već lud jer nemam gelova, nadao sam se masazi, nije mi bilo dobro ali sreća u nesreći poslali su Matiju barem zadnjih 8 km da mi donese dva gela i da malo otrci sa mnom. Popričali smo, dobro sam se osjećao i zadnjih 8 km sam došao za 45 min. Sva ta patnja je vrijedila za ulazak u cilj, svi ljudi koji su me podržavali, pljeskali, navijači, nevjerojatan osjećaj. Zadnji kilometar cijela moja ekipa trci sa mnom u cilj i tu napokon sve završava s vremenom od 30h gdje je uračunato stajanje od dva sata.
Savijet ako se želite kaznit probajte upast na TDS ? hvala još jednom svima koji su mi davali snagu i podršku tokom cijele utrke, posebno mojem supportu! ❤️"