- Znate kako se kaže – jednom u sto godina? Noa Adiran je upravo to. Prvi naš susret je prošao tako da me je prevario. Na prvim treninzima novim članovima smo rekli da primamo djecu od pet godina, a Vito, Noin dvije godine stariji brat je rekao da ima šest, a Noa kao iz topa – pet! - priča nam Dragan Karan, trener karate kluba Okit.
Istina je bila da tada nije imao niti pune tri godine što su saznali kad su im roditelji donijeli pristupnice. Bili su u čudu i nisu znali što napraviti.
- Iako nas je to zateklo, nismo se mogli puno ljutiti. Već je pokazao koliko je talentiran te nas je jednostavno oduševio. Sve smo zaboravili i dogovorili se da nema više laganja. Iako zbog pandemije nije bilo puno natjecanja, njegovi rezultati su zapaženi. Iako trenira i s natjecateljima od 17 – 18 godina, drži se parole s prvih treninga – prvi kreni zadnji stani. Njegova predanost treninzima i odgovornost pokazuju da iako je naizgled malo dijete, u sebi je veliki čovjek – naglasio je trener Karan.
Kuda će sportski put odvesti Nou Adriana, vrijeme će tek pokazati, ali treneri Dragan, Dario i Ivana naglašavaju da će dati sve od sebe da iz njega izvuku najbolje.
- Sada imam zeleno-plavi pojas, šesti po redu te jedva čekam crni pojas! Nagovaram prijatelje u vrtiću da upišu karate jer je to super, ali i zdravo. Također, obožavam svoje trenere koji su mi uzor i radujem se svakom treningu – kazao nam je Noa Adrian.
Njegova majka Slađana dodaje da vježba svaku slobodnu sekundu, a to često znači i 'borbe' na sred kuće s osmogodišnjim bratom Vitom.
- Upravo je za bratom uletio u dvoranu i nije se dao van. Objašnjavali smo mu da je još mali, ali već drugi trening sakrio mi se u gepek auta i došao 'na svoje'. Vidimo da ovo zaista voli, živi za karate. Medalje mu puno znače, svjestan je već koliko je to velika stvar i da su to njegovi trud i postignuća za koja se borio i odricao – kaže nam mama Slađana Perković.
Noa Adrian trenira 4 x tjedno u Vodicama, a prije natjecanja ide i u Pirovac na dodatne treninge što znači i 7 treninga tjedno.
- Posložili smo to suprug i ja, kad vidimo koliko se trudi nije nam teško biti mu podrška. Ovom prilikom zahvaljujem se trenerima na svemu. Prvenstveno su oni zaslužni za sve, oni su njegova karate obitelj. Oni bodre i mene, nađu pravu riječ u pravo vrijeme. Da je netko drugi u pitanju, ne bih pustila svoje dijete u drugu državu. Hvala im na ovom povjerenju – poručila je mama Slađana.