Tako je to nekada bilo, 22. travnja 1959. godine zakleli se jedan drugome na viru i jubav u župnoj crkvi u Vodicama i 60. godina kasnije (na Uskrsni ponedijak) obilježili svoj pir koji onda nisu ni imali, stoga je valjalo proslaviti dijamantni pir sa svojon dicom, dicon svoje dice, rodom i prijateljima.
Antonija je rođena u obitelji Latin-Srdarić, od oca Ante i majke Tomice, a Ivan u obitelji Juričev-Talijaš, od oca Ante i majke Matije, kumovi su im bili Bepo Specijalić iz otoka Šolte i Vinko Španja, rođak.
U svakoj priči, pa tako i u mojoj, kazuje Antonija, divojka čeka svoga princa na bilom konju, istina moj Ive baš i nije bija princ ali je bome dolazija na konju, jerbo je on iša na ispašu konja, a ja sam pivajući čuvala ovce, tako smo se dozivali, on bi čuja di ja pivan i doletija, pa smo najviše jubovali u poju.

Nedijom bi se viđali u crkvi, ali se znalo dok završi zvoniti Zdrava Marija, ja sam morala biti u kući,a dok bi šetali po Poljani, moj bi Ive posla kolegu svoga, pokojnog Jakova Žaknova, pa bi mi Jakov reka:“.. mala evo ti kolega posla bobon..“ On nije moga reći bombon, pa smo se moja drugarica Marica i ja smijale i jednom i drugomu. Zapravo, ja njega nisam ni poznavala kada sam dobila njegovo prvo ljubavno pismo, onda sam pitala mojega svaka, pok. Tona (muža od sestre), koji je to?!
Davno je to bilo, ima je moj Ive lipi krasopis i pisa sve u stihovima, u sjećanju mi je osta dio:“..golub leti s grane na granu ja ti pišem sad na drugu stranu, druga strana u prvome redu, draga moja šećeru i medu...“ i sve tako, nisi mu mogla odoliti, lipo je piva, lipo govorija i lipu kosu, garavo crnu, modru, i onda bi je diga u vis ... ko bi sve to ispriča imamo mi toga puno, pričamo dici kako je to bilo u naše vrime.
Davno je to bilo, ima je moj Ive lipi krasopis i pisa sve u stihovima, u sjećanju mi je osta dio:“..golub leti s grane na granu ja ti pišem sad na drugu stranu, druga strana u prvome redu, draga moja šećeru i medu...“ i sve tako, nisi mu mogla odoliti, lipo je piva, lipo govorija i lipu kosu, garavo crnu, modru, i onda bi je diga u vis ... ko bi sve to ispriča imamo mi toga puno, pričamo dici kako je to bilo u naše vrime.
-A Ivan otkriva svoju tajnu, kako je kosu uvečer uvik u šudar veživa da bi mu stajala uzbrdo, da bi Antoniji bija nedoljiv, govoreći kako je odma, kad ju je vidija s onom njenon „lolom“ na glavi, zna da će biti njegova i činija je sve da tako i bude, da je osvoji. U crkvi je naše misto, kazuje Ivan, bilo kod oltara Sv. Ante, na toj strani su bili i njezini Latin-Srdarići ali ja sam uvik iša na „or“ kako bi je boje vidija i mendulama gađa ne bi li me pogledala. U to vrime učestvovao sam u svim crkvenim događajima, bija sam i žudija, a kada sam glumija Judu uživa sam sa vrećom od 33 srebrenjaka zveckati baš kod moje Antonije, eto priznajem sve sam koristija da me gleda i uspija sam.


Ovo je dio jedne jubavne priče, a svaka priča ima dvi strane, nije uvik bilo lako, teških trenutaka bilo je i to već od početka, kada je Antonija ostala sama s kćeri a Ivan služija ratnu mornaricu tri godine, ali zajedničko strpljenje, vjera i upornost rezultat su uspjeha Antonije i Ivana da su proslavili 60 godina zajedničkog života, uglavnom manje-više u zdravlju boreći se sa životnim nedaćama, radeći i stvarajući svoj dom.
Podigli troje djece, dvije kćeri Grozdanu i Matildu, te sina Antu, od kojih imaju unučadi i praunučadi. Vedar duh i jubav drži ih aktivnima u svakom pogledu. Uživaju u druženju kroz susrete i putovanju i u Udruzi umirovljenika, Antonija posebno gaji tradiciju pjevanja i vodičkog kola kroz svoju Udrugu „Perlice“, a za svoj trud nagrađena je Plaketom Grada Vodica prošle godine.
Podigli troje djece, dvije kćeri Grozdanu i Matildu, te sina Antu, od kojih imaju unučadi i praunučadi. Vedar duh i jubav drži ih aktivnima u svakom pogledu. Uživaju u druženju kroz susrete i putovanju i u Udruzi umirovljenika, Antonija posebno gaji tradiciju pjevanja i vodičkog kola kroz svoju Udrugu „Perlice“, a za svoj trud nagrađena je Plaketom Grada Vodica prošle godine.
Njihova poruka je ljubav, razumijevanje, poštivanje jednog prema drugom, te zajedništvo i puno „trpeža“!
Neka im je sretno i nadalje! Poživili nam još dugo!

