- Sirotinja je prije sve sama popravljala. Iako sam dugo godina radio u Šibenki moj posao postolara krenuo je na prijedlog supruge kako bi mogli dobiti koji dinar više, za dicu i školu. U malom oglasniku našli smo da se u Kaštelima može proći takozvani tečaj te sam tamo otišao malo učiti, priča nam Ante Bosotin zvani Keke.
Njegova supruga Mira radila je u dječjoj obući te otvorila obrt na sebe. Prednost je, priča nam, bila velika u tome što su bili u svojoj kući i nisu plaćali najam.
- Sve ostalo je luk i voda. Popravljao sam petice, pete, šijole, muške i ženske, a krpanje patenata je bilo najteže. Tribala bi mi otprilike ura vrimena za jedne postole, no sve bi ovisilo o kvaru, ali i materijalu. Ako bi išla dva sloja lipila to se ipak tribalo duže sušiti. Najgora je plastičetina za koju su tribala drugačija lipila.
Sada napravi jedne pete u četiri mjeseca, uskoči iz čiste ljubavi prema struci, ali i da se nešto zavrti na mašini.
- Radije bi volija da mi ju netko ukrade nego da je bacim. Otkada je došla Kina sa svojim postolima upropastila je sve. Danas čovik kupi nove postole u dućanu, nosi ih 3 – 4 miseca i baci. Pravljene su od vode, plastike i gumetine, usmrde se…
Prije se točno znalo što je koža, što guma i kakav je koji materijal. Danas postoje novi materijali, nekakva plastika koja se runi i s kojom se ne može raditi te ju nemoguće lijepiti čak i atomskim ljepilom. Ti su materijali prejeftini, a ljudi danas gledaju kako uštedjeti svaku kunu.
- Eto to struku minja. Sada vežem vapor na našoj rivi i isto mi je lipo. Sritniji sam sada s ovom plaćom od miseca do miseca nego onom iz dana u dan s velikim upitnikom koliko će je biti. No, ipak najsritniji sam u Vitrenici, među maslinama. Do penzije me dijeli još samo godina dana da brojim ure. A kako će mi biti onda? Budem li živ, bolje nego na poslu, kazao nam je Keke za kraj u svom šaljivom tonu.