Ante Šprljan, sin Miše i Dobrile Buljas, u Argentinu je otišao 1953. godine.
- Vodice su mi ostale u magli, ali ih nisam zaboravio. U jednoj škatuli čuvam sva pisma i dopisnice iz Vodica, svu turističku propagandu i sve vijesti koje sam našao u novinama. Kad sam živio u Vodicama nije bilo ni auta ni kamiona, ali je bilo tovara, mula i konja, prisjetio se Šprljan.
Vodičani su mu ostali u sjećanju kao ljudi koji nisu živjeli u luksuzu, ali su bili zdravi. Ljeti se šetalo uz more, a momci su pod feralom pjevali klapske pjesme.
- U zimi se šetalo po pijaci i pjevalo se i plesalo. Stare žene, babe, nosile su narodnu nošnju, neke su imale opanke, a starci su nosili kape na glavi. Svi Vodičani su se morali truditi i itekako priznojiti da bi preživili. Većina je radila u krševitom polju, a neki i na moru kao ribari, opisivao je u svom videu.
Sjetio se i vapora s kojim je plovio do Šibenika, a sve ostale uspomene našeg Vodičana u Argentini pogledajte u videu. Vodičani iz grupe, ali i mi, želimo mu da nam u Vodice dođe što prije, pa makar i kao turist.