Vremena su siva, ljudi su melankolični i tihi. Rijetko tko može vjerovati u čuda i radovati se pričama iz prošlosti.
Postoji jedno mjesto, koje prirodno zrači čarolijom. Brdo Okit nadvilo se iznad Vodica i narodu nudi utjehu, nadu, vjeru ljepotom crkve posvećenu Gospi od Karmela.
To mjesto kroz povijest nije uvijek bilo spokojno. Kako su se mijenjali vladari tako je crkva stradavala, obnavljala se. Ljudi su se zavjetovali i popravljali i na kraju izgradili ovu modernu, impozantnu ljepoticu na putu do koje se žuti brnistra i cvatu ruže.
I baš to, darovi prirode, cvat darovali su Okitu i crkvi čudo, koje i danas šapatom, s poštovanjem prepričavaju oni koji ne padaju duhom i vjeruju u darove Neba.
U davna vremena na Okitu ispred stare crkve, dok se u Božić u rođenje maloga Boga, najiskrenije vjerovalo, raslo je drvo klen. Uobičajeno je bilo da ono cvate u travnju ili svibnju, ali svake tri godine ispred crkve na Okitu, u jednoj noći klen je prolistao, propupao i procvjetao.
Ljudi su iz daleka dolazili i divili se cvijetu božićne noći.
Svatko se zaželio dodirnuti drvo, domoći se čudotvornog listića, posvetiti ga najmilijima.
Trajalo je to kroz godine. Onda je stalo. Kažu priče da su drvo posjekli u komunizmu, možda su ga ljudi jednostavno raznesli svijetom.
Pojavilo se ponovno u novoj milenijskoj priči, u božićnoj noći, darovano svakoj obitelji stisnutoj uz ognjišta, u borbi protiv bolesti, u neizvjesnosti.
I sa Strikomanove fotografije nikada neće nestati. U božićnoj svjetlosti čudotvorni klen, vječno će cvjetati.
Tekst Željka Bitenc
Scena Edita Strikoman,
Martina Ptičar, Roko Ivanda
Snimio Petar Grgurev
