Odi je smrtno stradao od udara nepoznatog automobila i vozača koji je na njega naletio velikom brzinom ispred kuće obitelji Fržop na 'tribunjskoj cesti'. Od siline udara Odi je preminuo na licu mjesta, a bezobzirni vozač se nije zaustavio, već je pobjegao s mjesta nesreće.
Još kao štene, Odija je u jednom vrhunskom splitskom leglu kupio Mihovil-Mijo Fržop, poznati vodički ugostitelj. Simpatični psić ime je dobio po imperativnoj izvedenici – Hodi, dođi ili po 'vodišku' - odi. No, Odi se odazivao i na ime Mijo (po gazdi), kako su ga oslovljavali ponajprije oni stariji Vodičani. Svojim ponašanjem doimao se poput čovjeka, pa i pametniji od njega. Ili kako je jednom kazao Mijin sin Nikola – naš Odi je polučovjek i polupas. Potpisnik ovih redaka dodao bi, kako je Odi ima sve intelektualne osobine i manire čovjeka, jedino nije govorio. Koliko je zapravo Odi bio inteligentan psić, najbolje govori jedan događaj. Jednom prilikom Mijo je otišao automobilom u Šibenik, na tamošnju tržnicu u nabavu namirnica za svoj restoran, i sa sobom, kao i obično, poveo Odija. U velikoj žurbi i zbog brojnih obveza Mijo je tog dna zaboravio na Odija i vratio se u Vodice bez njega. No, pametan psić nije dugo ostao u Šibeniku. Nakon lagane šetnje po šibenskoj Poljani, spazio je nekolicinu vodičkih srednjoškolaca na autobusnoj postaji nasuprot zgrade Kazališta. Kad je došao autobus za Vodice, Odi je sačekao da svi putnici uđu u njega te se potom i on ukrcao u autobus te stigao kući prije Mije.
Inače, nema kale, nema ulice, nema restorana, kafića, ni trgovine u Vodicama, u koju Odi nije zašao. Poznavao je sve mještane, a i svi oni njega. Poput neke estradne zvijezde, Odi je stekao i planetarnu popularnost. Svojom umiljatošću i 'nastupima' osvojio je srca na tisuće turista, od domaćih gostiju i vikendaša, do Nijemaca, Talijana, Slovenaca, Čeha, Poljaka...koji godinama ljetuju u Vodicama. Premda je bio kućni ljubimac obitelji Fržop, bio je zapravo i gradski pas, odrastavši po vodičkoj rivi i kalama, dijeleći svoj pseći život sa svim svojim sumještanima.
Na jutarnjim kavama, u svom omiljenom kafiću 'Macando', Odi se najviše družio s mladim mamama i njihovim mališanima, a svakog je gosta, znanog i neznanog, pozdravljao veselo mašeći repićem. Posebno prijateljstvo, iz razumljivih razloga, Odi je održao s nekolicinom mesara u blizini vodičke tržnice. Kosti koje je od njih dobivao zakopavao bi u obližnjem 'Čičinovom vrtu' te ih po potrebi otkopavao i konzumirao.
Zadnje četiri godine Odi je stanovao kod Mijinog brata Ive Fržopa, a nerazdvojan je bio s Ivinim sinom – Tonkom. Svako jutro u njihov kafić 'Macando', Odi je s Tonkom stizao na skuteru držeći svoje šape na volanu motora i uživao u ulozi vozača.
- Ovo mi je jedan od najtežih trenutaka u Životu. Odi mi je bio poput djeteta, poput sina. Premda je sa svojih 14 godina bio u poodmakloj psećoj dobi, da se nije ovo dogodilo sigurno bi proživio još nekoliko godina. Teško je riječima opisati koliko smo svi mi u obje obitelji Fržop voljeli Odija i koliko je teško pomiriti se spoznajom da ga više nema – rezignirano nam je kazao Tonko Fržop.
I svi Vodičani s tugom se opraštaju od Odija. Adio Odi, Vodičane naš!