Pjesme i kratki prozni tekstovi. Na sto i dvadeset stranica. Nebo želja. Ukoričenih prvih osamnaest godina mlade Vodičanke. Predivnog imena. Eluiz. Prezimena Srdarev.
Za divno čudo, i pjesnici mogu biti magnet. Pa uspiju ponekad dovući i nešto publike u knjižnice ili neka druga mjesta na kojima se čitaju njihove pjesme. Tako je bilo i sinoć. U vodičkoj knjižnici. Pročitalo se petnaestak pjesama. Eluizinih. Uz gitarističku pratnju Damira Fržopa.
Čitale ih Eluiz i Sanja. Prezimena Radin-Mačukat. Ravnateljica knjižnice. Čitale i razgovarale. Pomagala im u tome i jedna Panda. Sa velikim P. A mi ih slušali. I uživali. Povremeno i pustili koju suzu.
Ovaj tekst “ne želi” biti dugačak. On to ne smije biti. O poeziji ne valja na dugo i široko. Nju valja pročitati. Doživjeti i proživjeti iznutra. Stoga potražite Eluiz i nabavite si vlastiti primjerak njene zbirke koju je nazvala “Nebo želja”. Bit će vam od “koristi”, a čitajući pjesme u trenucima i na mjestima koje sami odaberete, bolje ćete upoznati i razumjeti Eluiz. Mladu Vodičanku koja je sama financirala tiskanje ove knjige. I koja je jedinu pomoć imala od jedne svoje samozatajne prijateljice ilustratorice.
Dobro je da je predstavljanje njene zbirke bilo baš jučer. Na desetu godišnjicu useljenja Gradske knjižnice Vodice u sadašnji prostor. U zgradu “stare” škole. Knjižnicom je jučer mirisala brnistra. Kroz jutro se u istom prostoru u kojem je bilo predstavljanje Eluizina “Neba želja” darivala krv, a navečer lijepa riječ. Njena. Eluizina. Knjižnica mora biti podrška mladim ljudima poput Eluiz. I bit će to i ubuduće.
Na kraju, želimo se posebno zahvaliti Eluizinoj babi Mari. Maloj komediji. I to ne samo zbog ukusnih fritula i kroštula...
Piše Ivica Bilan / Foto: Ivica Bilan
Možda neke zvijezde
Ponovno padnu
Jer smo ostvarili snove
I idemo po nove
A možda ostanu gore
Kao suvenir za života
Dok mi sami
Ne dođemo gore
Do tog dana
Hvatajući
Nove zvijezde
Zatvori oči
I samo zamisli
Eluiz Srdarev