Posegnuti peti put u svijet bajki i napraviti priču koja je djeci (ali i odraslijima) čitljiva i napeta, prožeta onom ponekad zaboravljenom sviješću o nepobjedivosti prijateljstva i snazi čistog srca – opet je pošlo za rukom spisateljici Ani Udovičić.
U svojoj najnovijoj knjizi „Na kraju svijeta", autorica na neki način nastavlja priču započetu u prvoj knjizi „Tajna bakinog tavana". Godine prolaze, mijenjaju se vremena i gradovi, glavna junakinja Tomica više nije djevojčica, koja zaštićena toplinom bakinog ognjišta u malom selu Dalmatinske zagore spašava svojom dobrotom vilinski svijet. Ona je odrasla, studentica...na drugom kraju svijeta, u New Yorku studira i igra košarku... čeka je važan košarkaški turnir u Meksiku koji ne bi smjela propustiti. Ali... Uspomene ne blijede, djetinje srce i dalje kuca iskrenošću koja mu daje snagu da tamo negdje u dalekom svijetu, u bilo kojoj „odrasloj" životnoj situaciji, zaroni u beskrajni svijet vila, svijet prijateljstva i neiskvarenih vrijednosti. Svijet, u kojem dobro uvijek pobjeđuje zlo, u kojem su prijatelji – zvali se oni Zrik, Orko, Boblin, kako god – uvijek najveća podrška i snaga, ali i razlog da im čak i s drugog kraja svijeta priteknemo u pomoć. Što je jedan košarkaški turnir, koliko god važan bio u životu mlade djevojke, u odnosu na bespomoćni zov prijatelja iz djetinjstva.
Možemo odrasti, možemo postati sportaši, glumci, liječnici, znanstvenici, ipak uspješni smo samo ako zauvijek ostanemo čisti u srcu. U srcu je moć poručuju Anini likovi. Moć je i u svakoj rečenici ove priče, koja nas zaustavlja na trenutak u sveopćoj žurbi navodno važnih i neodgodivih životnih situacija i vraća u osjećaje koji su jedini važni, a koje tako često zaboravljamo. Jedini smisao našeg postojanja na ovom svijetu je da budemo sretni, napisao je netko. A sretni smo jedino ako su i nama dragi ljudi sretni... u vilinskoj zemlji Terasteli... u malom selu Dalmatinske zagore u očekivanju Božića... u velikom New Yorku... u dalekom Meksiku.
Bajke su ljekovite, baš kao što su i prijatelji...baš kao što nisu mobiteli, tableti, video igrice... I koliko god dijete ili odrasli bili, za snove nikad nije ni prerano ni prekasno, a za bajke je uvijek pravo vrijeme. Dokazuje to svojom petom knjigom i Ana Udovičić.