Prvo smo ga pitali jel bile teže nego očekivano:
- Ajmeee je. Ne znam kako sam preživija ovaj zadnji dan. Mislim čak da sam bija zombi – kazao nam je, aludirajući na pitanje iz prethodnog razgovora te nastavio: „A užasno je biti zombi, glava puca, nemaš snage, oči se same zatvaraju i vidiš neke stvari koje nisu uopće tu. Ideš puton livo, desno“.
Kao neki žestoki mamurluk iz kojeg ideš u još žešći.
- Ne možeš ostati ležati nego guraj dalje ako misliš stići do vrha. Glava svakim danom sve gore i gore. Pili smo svaki dan 3-4 tablete jer najgora je ta visina. Mišići ništa ne bole.
Kaže bio mu je to najteži dan u životu, no podrška koju je dobio prije nego je krenuo bila je ključna.
- Dok sam se penja cilo vrime san u glavi vrtija poruke koje sam dobija i to me je baš nekako držalo. Nisam moga odustati, a nije mi ni palo na pamet jer nisam tija razočarati nikoga!
Poslao nam je nekoliko fotografija kako bi nam barem približno prikazao čaroliju pogleda s takve visine od 5895 metara za koji je kazao da se riječima ne može opisati. Put je ovo koji će trajati još dan-dva, a krenuo je 26. siječnja.
- Imamo se još danas i sutra spuštati doli, ali to je spram ovog mačji kašalj – kazao nam je Toni za kraj i poželio da uživamo u fotografijama.
Mi mu želimo sretan ostatak ove avanture i željno iščekujemo njegov povratak da nam detaljno o svemu ispriča.
