Na tom mjestu 29. listopada 1941. streljanji su Ivan Antulov, Šime Bilan, Petar Grbelja, Ivan Juričev, Federik Kursar, Ante Mijat, Cvitan Mijat, Božo Skroza, Joso Skroza, Milivoj Skroza, Špiro Skroza i Ante Udovičić.
Tim povodom predsjednik UABA-a grada Vodica dr. sc. Josip Zanze dipl. oecc. izdao je priopćenje kojeg prenosimo ispod
Priopćenje povodom 80. godišnjice na prve listopadske žrtve strijeljanja na Hangaru u WWII od 29.10.1041.
Uoči 01.11. 2021. godine, a povodom prvih 12 vodičko - srimarskih žrtava u WWII danas su na mjestu strijeljanja ima 80 godina od 29.11.1941., a u znak trajnog siječanja i trajne zahvale, položeni su od strane delegacije UABA-GV vijenci i svijeće kao naša zahvala, njihovoj žrtvi. U jednom je danu ubijena mladost koja je krenula ka strijeljanjem oduzetim im životnim perspektivama. Talijanski okupatori, Musolinijevi fašist, uz pomoć, njima na žalost i "naših" domaćih kolaboracionista ( koji su stali za plaću i talijansku panjoku, uz ne-partizansko opredjeljenje, za razliku od svojih sumještana), dio su tog pogroma.
Sjedinjeni, oni su slijedeće tri godine u Vodicama tjerali strah u kosti, ledili krv u žilama, zavijali naša sela od zaleđa do Otoka u suze, bol, plač i tugu, gotovo svakodnevno.
Spaljivali su u odmazdama, naše kuće. Uništavali nam ljetni rod u poljima. Istakli nemilice vino na podove naših konoba. Tukli kundacima u racijama, gdje god su stigli. Ricinusovim uljem napajali usta i mučili na najsvirepiji način sve, koje su izdajničkim zlim akcijama stizali uhvatiti, prebiti i zatvoriti.
U školi su nam branili hrvatsku riječ. Zatirali su nam našu povijest, svodeći je na beznačajnost. Novine su pisali na svome jeziku, uskraćujući nam hrvatske novine.
Negirali su svako hrvatstvu u nama. I nevjerojatno, kleli su se u istoga Boga i istu Bibliju dok su nam sve to radili, bez milosti i nemilice baš bez ostatka.
Oduzeli su nam ukupno, u žicom opasnom selu Vodice 106, a u selu Č. Mala 36 života naših građana, na otoku desetine, samo zato jer su se drznuli reći toj okupatorskoj svjetskoj sili "NON PASARA", a što im se na kraju i obistinilo, jer "NISU PROŠLI".
A mi znamo, kako i nikad, nikad, neće proći moći. Žrtve Vodica u WWII i pobjedonosnoj epopeji našeg Domovinskoj rata tome su zalog.
Domovinskim smo ratom potvrdili tu našu oslobodilačku, antifašističku povijesnu liniju, još od uskočkih, borbi naših predaka kroz povijesne tokove koji su nas susretali, tijekom našeg trajanja na ovim kamenim prospektima.
Fašisti i nacisti zajedno sa "našim" seoskim ne-partizanima, prognali su u logore na tisuću i više stanovnika Vodica, Srime, Prvić, i sela našeg zaleđa, od Molata, Banjice, Šibenika, Jasenovac preko Talijanskih i Njemačkih logora, do zbjega spašavanja u El Schatu na Sinajskoj pustinji. U borbi s njima prsa u prsa na ratištima balkanskih južnoslavenskih brda i dolina, a van područja teritorija grada Vodica, poginulo je još 196 građana Vodice, u Prvić Šepurini i Luci njihovih stotina i više, u Čisti Maloj 69 poginulih boraca.
Zato smo se današnjim klanjanjem prvim listopadskim žrtvama WWII, ispred hangarskog malog spomenika, sjetili i evocirali ukratko to slavno povijesno vrijeme hrvatskog dalmatinskog, vodičkog čovjeka, koji je u teškim nevremenima WWII izabrao antifašističku partizansku stranu, čija je pobjeda s jeseni 1941 bila još nepoznato im daleka.
Stoga na kraju, a uoči 01.11.2021. godine, povodom 77. obljetnice oslobođenja Vodica, i VELIKE 80. godišnjice prvih listopadskih žrtava u WWII poručujemo svima, klanjajmo im se i sjećajmo se svih žrtava oba naša, slavna ali i teška rata XX. stoljeća, kada smo mi stanovnici grada Vodica listom izabrali pravu, za nas, jedino moguću povijesno POBJEDNIČKU, ANTIFAŠISTIČKU STRANU.
Predsjednik UABA-a grada Vodica
dr. sc. Josip Zanze dipl. oecc.
