Loretsko svetište bilo je prvo odredište hodočašća. U ovom se svetištu čuva Gospina nazaretska kuća koja je, koja je prije Loreta bila na Trsatu tri godine i na tom mjestu je nastalo današnje Trsatsko svetište nazvano i Hrvatski Nazaret. Uz obilazak svetišta i osobne pobožnosti, slavili smo svetu misu u kripti svetišta. Putovanje smo nastavili prema Lancianu i crkvi koja je bila posvećena sv. Legonuianu (koji se poistovjećuje sa sv. Longinom, galskim centrurionom koji je kopljem probio Isusovo Srce) gdje se dogodilo najstarije poznato euharistijsko čudo: hostija je poprimila oblik svježeg mesa, a u kaležu je vino postalo krv koji su sačuvani do današnjih dana. Do današnjih dana ostaje i neobjašnjiva sačuvanost krvi i mesa kroz 13 stoljeća, a izloženi su atmosferskim i biološkim utjecajima. Uz molitvu krunice i litanija Krvi Kristove, hodočasnici su iskazali štovanje izloženim relikvijama.
U Svetištu sv. Pia iz Pietrelcine najduže smo se zadržali. U njemu smo molili pobožnost križnog puta na otvorenom, obišli dio samostanskog muzeja kapucina u kojem se čuvaju predmeti koji su povezani uz život sv. Pia, kao i raspelo s kojeg mu je Raspeti darovao stigme, obišli novu baziliku s grobom i izloženim neraspadnutim tijelom sv. Pia, imali mogućnost sv. ispovijedi kako bi dobili potpuni oprost u ovoj Jubilarnoj godini te slavili sv. Misu u crkvi Gospe od milosti. Posjet svetištu sv. Miahaela arkanđela u Monte Sant Angelo i brdu Gargano za naše je hodočasnike bilo posebno milosno mjesto zbog zaštitnika naše biskupije sv. Mihaela. Samo svetište se nalazi u velikoj špilji u kojoj se ukazao sv. Mihael nekoliko puta kroz povijest. Svetište u špilji nas je sve oduševilo svojom ljepotom i poticanjem na pobožnosti. U njemu smo slavili sv. Misu i zahvalili sv. Mihovilu što čuva i našu biskupiju.
Svetište Okrunjene Gospe u okolici Foggie je najveće Marijansko svetište južne Italije. Prema tumačenju, Gospa se ukazala pastirima i zamolila da na tom mjestu izgrade crkvu i obećala milost svakome tko će se moliti pred njezinim kipom. Uljanica koju su pastiri postavili na tom mjestu nikad nije ostajala bez ulja, stoga se proširilo vjerovanje kako je anđeli pune uljem. U Gospinoj crkvi izmolili smo krunicu uz promišljanje nad evanđeoskim odlomcima i kratkim meditacijama pape Franje. I ovdje su hodočasnici iskazali štovanje Gospinom kipu i imali mogućnost pomazati se uljem iz svjetiljke. Nastavak hodočašća nas je odveo u Luceru gdje smo posjetili grob dominikanca bl. Augustina Kažotića (rođen u Trogiru, biskup zagrebačke biskupije, a kasnije i u Luceri gdje je ostavio trag svetog života).
Posjetili smo Bitetto i franjevački samostan gdje se čuva neraspadnuto tijelo našeg blaženika Jakova Zadranina što je mnogima bilo iznenađenje. Uz obilazak groba blaženika i izloženih moći, posebno smo molili za sve naše sestre kuharice i kuhare, domaćice i majke jer je sam blaženik bio kuhar i zaštitnik je kuhara. Upoznali smo se s njegovim životom o kojem su mnogi zaista malo znali. Zadnje talijansko svetište koje smo obišli bio je grad Bari i svetište sv. Nikole u kojem je grob sveca. Slavili smo sv. Misu, iskazali pobožnost moćima, a imali smo mogućnost i samostalnog obilaska grada. Obišli smo i katedralu u Bariju te crkvu Gospe Karmelske.
Dolaskom iz Barija trajektom u Dubrovnik, u dubrovačkoj smo katedrali slavili sv. misu zahvalnicu te obišli pojedine znamenitosti grada. U svakom svetištu smo molitvama pratili i prinosili sve naše obitelji, biskupiju i cijeli Hrvatski narod, osobito moleći zagovor naših hrvatskih blaženika. Tijekom hodočašća bili smo biskupija u malom. Među hodočasnicima očitovalo se zajedništvo i strpljivost koja je bila potrebna zbog velikog broja sudionika. Bogu hvala, vratili smo se svojim kućama ispunjeni mirom te radosni i zahvalni na svemu doživljenom.
Posebna zahvala ide sigurno najprije dragom Bogu koji nam je omogućio ojačati svoju vjeru na ovim svetim mjestima. Potom našim organizatorima: putničkoj agenciji Mihael, gospodinu Nevenu Skrozi i don Kreši Mateši bez čije brige i požrtvovnog zalaganje ovo ne bismo mogli tako dobro organizirati.
Tekst: sestra Mandica Starčević, Naslovna fotografija: Josipa Baljkas Klisović
Fotogalerija: Tomislav Šprljan