Poštovane obitelji poginulih vatrogasaca, rodbino i prijatelji, članovi vatrogasne zajednice, djelatnici državnih, županijskih i gradskih javnih službi, pripadnici Hrvatske vojske i policije, okupljena braćo i sestre u Kristu!
Pred životnim graničnim situacijama: bolesti, patnji, stradanju i smrti ostajemo nemoćni i zatečeni.
Pred tajnom smrti, pred tajnom ljudske patnje, bolesti i gorčine našem se duhu nameću mnoga pitanja. Zašto smrt? Zašto na takav i ovakav način? Zašto boli?
Dvanaest života srušeno u punini snage, istrgnuti iz obitelji, oduzeti prijateljima, napustilo je svoje i ostavilo veliku tugu i nenadoknadivu težinu.
Zašto sve to? Zašto ovakav tragični završetak? Iznova svakoga dana, svake godine intenzivnije na ovome mjestu kada se okupimo, tako već trinaest godina, postavljaju roditelji, obitelji, prijatelji, i svi mi okupljeni, pitanja velikih zašto? I ona se odnose i na ona metafizička: tragedija i smrt - koja nas nadilaze, i na ona egzistencijalna-životna: zašto baš oni, naši sinovi i prijatelji i znanci - koja duboko pogađaju i nose boli, kao i na ona društveno-pravedna: tko je kriv - koja traže istinu, odgovornost i pravednost.
Teško nam je ljudski odgovoriti i dati odgovore na ova pitanja velikih zašto.
Okupljeni danas ovdje u komemoraciji i molitvi nastojimo u Božjoj riječi koju smo čuli i duhovnoj povezanosti u molitvi s poginulim vatrogascima, za koje vjerujemo da žive u Bogu, pronaći utjehu, jakost i snagu koja će nas osnažiti i darovati nam duhovni mir.
Božja nam riječ govori: Nitko od nas niti živi niti umire za sebe samoga. Ako živimo, živimo Gospodinu. Ako umiremo, umiremo za Gospodina. Bilo živi bilo mrtvi, mi smo uvijek njegovi.
Kad tajnu smrti i boli prihvatimo u svijetlu vjere onda dajemo Bogu nužnu hvalu, a on nama omogućuje veliko razumijevanje i snagu da sve to podnesemo. Jer nismo mi oni koji dajemo život, niti smo mi oni koji ga oduzimamo. Sve naše i sve u nama jest u Božjoj ruci. Zato Job nad smrću svoje djece veli: Gospodin nam je dao život. On kad hoće i kako hoće i oduzima ga. Neka je blagoslovljen Bog.
Premda smo i danas u težini i boli ovoga tragičnog trenutka kojeg se spominjemo, moramo snaći snage te iskazati Bogu najveću poslušnost. To je naš obvezni čin ljubavi i povjerenja u njega. Njega koji nam dariva svako dobro. Takav osjećaj nije ni slijepo ni nerazumno, ni usiljeno upuštanje u vlastite misli. Nije to ni pomirljivo prihvaćanje okrutne sudbine, već je to sinovska poslušnost Očevoj volji. Jer, Otac je najviše otac kada nas stavlja na kušnju. To nam potvrđuje i čitava povijest spasenja.
To nam najbolje pokazuje i potvrđuje evanđeoski odlomak o Kristovoj smrti na Križu koji smo upravo čuli.
Bog je najviše ljubio svoga Sina - Isusa Krista, a i njega je stavio na kušnju i predao za nas na križu kako bismo mi iz njegova križa neprestano dobivali novu snagu iz njegove smrti i uskrsnuća dobili vječni život.
Danas na ovome mjestu ponovno se spominjemo pretposljednjeg kolovoškog dana kada se nad nebo ovdje nad ovim mjestom, poput evanđeoskog prikaza, nadvila tama i sve zacrnilo od vatre i dima, još više od tragedije, smrti i pogibije vatrogasaca.
Duboka tama se nadvila u dušama i u srcima roditelja i obitelji, prijatelja i znanaca i cijelog hrvatskog naroda. I mnogi su tada kao i Gospodin na križu uzvikivali i vikali: Bože moj, Bože moj, zašto, zašto nam se ovo dogodilo, zašto si nas ostavio?
Kao što i Kristov krik na križu koji je on uputio Ocu, nije urlik očaja i beznađa ostavljenosti i napuštenosti, već je to vapaj pravednika i molitva pouzdanika upućena Bogu u kojega se pouzdaje i vjeruje, kao što nam to potvrđuju riječi Ps 22 koje je Isus molio, tako i vapaj svih nas jest molitva i pouzdanje u Gospodina.
Poslije tame i crnila i smrti na križu, naočigled beznađa zbog smrti pravednika, dolazi svjetlo, uskrsla zora uskrsnuća i potvrda Božje ljubavi koja uskrsnućem potvrđuje svoju pobjedu života nad svakom tamom, zlom, nepravdom pa i samom smrću.
Sa ovoga mjesta danas molimo Gospodina u kojega se pouzdajemo da nas rasvijetli svjetlom Kristova uskrsnuća te nadom u vječni život.
Pozivamo i upućujemo svoj vapaj da Gospodin svjetlom svoga uskrsnuća, koje raspršuje svaku tamu, zlo, nepravdu i neistinu, obasja sve nas, napose one koji su u javnim službama i imaju odgovornost za društvenu pravednost da učine sve kako bi se s ove tragedije uklonila tama koja se još nad njom nadvija, osvijetlila istina koja oslobađa i ostvarila pravednost i zadovoljština koje će dovesti da u duši i srcima roditelji i obitelji dožive spokoj i mir.
I ako se danas u ovoj molitvi i komemoraciji spominjemo smrti dragih nam vatrogasaca koji su nas napustili, ono što je sigurno, pa i sama smrt nam to ne može uzeti, ono što uvijek ostaje i ono što je nepropadljivo i vječno, po čemu će svaki od nas i biti zapamćen i vrednovan i na zemlji i pred Božjim licem - jesu dobročinstva i ljubav koja smo darivali drugima.
Za vjeru koju su nam svjedočili, sva dobročinstva i ljubav koju su nam iskazivali, napose danujući se svojoj obitelji i najmilijima te za njihovu požrtvovnost, ljubav, sebedarje i humanost prema drugima, danas Gospodinu iskazujemo zahvalnost, pouzdajući se u njegovo veliko milosrđe, moleći nagradu vječnog života i oproštenje grijeha ako su koji još na njemaostali.
Raspetom i Uskrslom Gospodinu Spasitelju Isusu Kristu, čiju muku, smrt i uskrnuće za naše spasenje slavimo, preporučimo našu braću vatrogasce s nadom i vjerom da će ih primiti u nebesko kraljevstvo, u vječne stanove, prostranstva svjetlosti i mira, gdje više neće biti ni boli ni suza ni jauka.
Kao kršćani vjerujemo da je za nas smrt prijelaz iz ovozemaljskoga u nebesko i „novo rođenje za nebo“. Počivajte u Božjem miru do našeg ponovnog susreta s vama u vječnoj radosti nebeskog kraljevstva. Amen
