Danas to ne može biti tako. Nitko nije smio doći, ali Festival ne prestaje kao niti vjerovanje u Uskrs.
Štovatelji tradicije, čuvari baštinjenih žudijskih običaja trebali su se okupiti danas u Zagrebu i pokazati svijetu svoju vjeru u zajedničku molitvu i uskrsnuće. Na žalost zbog najvećeg iskušenja koje je zadesilo čovječanstvo i poštivanje mjera koje zabranjuju okupljanja velikog broja ljudi, to nije moguće.
Zato se Festival vratio u mjesto svog rođenja: Vodice.
Na glavnome vodičkome trgu, čestome mjestu zaustavljanja turista, ispred raspela napravljenog od hladne grube žice, simbola nemilosrdnosti ljudskoga roda, a nakon toga vječnoga života u srcu svakog vjernika - sada tihom i praznom, pretvorenom u 707. milenijsku scenu, prvu bez ljudi.
Na njoj ispisano 2020. pomoću dijelova uniforme vodičkih žudija: kaciga, plašteva, kopalja i štitova.
Prazne ulice, ali poruka glasna poput molitve za toplim zrakama sunca grijanu vječnost.
Festival traje dalje, kao i život ljudi koji su ostali doma zbog zdravlja, a ne zato što nisu željeli doći.
Vidjet će se sljedeće godine, pa onda opet sljedeće, pa sljedeće....
Tekst Željka Bitenc