Radovala nas je ispunjena dvorana Kulturnoga centra vjeroučenicima šestih, sedmih i osmih razreda, a osobita nam je radost bila vidjeti pojedine grupu djevojaka srednjoškolki koje su, unatoč školskim obvezama, našle vremena za Boga i sebe.
Kroz poučnu predstavu mogli smo vidjeti tužnu sliku jedne obitelji koja je zapravo tipični model obitelji u kojoj se događa ovisnost. Otac koji je previše usmjeren na materijalno stjecanje, koji ne ostvaruje istinski odnos i pravi susret sa svojom djecom, koji nekvalitetno provedeno vrijeme zamjenjuje darivanjem novca. Majka koja bježi od istine, koja probleme sa sinom i kćerkom potiskuje, ne priznaje ni sebi i problemi je sve više guše, ali ona vlastitu djecu i u školi i pred prijateljima opravdava, štiti i zapravo im sve više odnemaže.
Konačno, susreli smo i nesretne mlade ljude: Ivu koja je manekenka zarobljena u proporcije tjelesnog izgleda i prisiljena se izgladnjivati, ubrzo ima problem s anoreksijom i Ivana, mladog sportaša koji se drogira... U jednom momentu vidjeli smo krah obitelji, oca koji se opija od muke, kćer koja se truje tabletama, sina koji se predozira i na kraju majku potpuno psihički skrhanu.
Sreća- tada nam je na scenu izišao don Ivan Filipović navijestiti radosnu vijest – to nije kraj.
Sreću ne daje stan, sreću ne daje pun novčanik novca, sreću ne daje ni sportski uspjeh ni to što imamo karijeru i što smo „face", sreća je u Bogu čija se ljubav prelijeva na nas ljude, sreća je u prijateljstvu, u blizini, u radosti susreta, u ljubavi!
Tada su nam se predstavili aktualni glumci: svećenik don Ivan, manekenka Iva i sportaš Ivan, svi svjedočeći kako je u njihovim životima velik Bog, kako je sreća u ljubavi, bliskosti, prijateljstvu, ne u materijalnom, ne u drogi koja oduzima i zarobljava baš kao i kocka, Internet i sve moderne ovisnosti. Svjedočili su radost povratka izgubljenog Sina, radost uskrsnuća , jer u jednom času svoje ispovijesti, opazih , svi su rekli istu misao : „Bio sam (Bila sam) mrtva- oživjeh!"
Na samom kraju susreta i publika i naši gosti na pozornici stopili su se u jedno, plesalo se i pjevalo, davalo slavu Gospodinu!
Zanimljivo mi je bilo gledati svoje vjeroučenike iz prvih redova kako bez imalo kompleksa i ustručavanja radosni plešu, pjevaju, a također i momenat u kojem su se svi mladići i djevojke u publici međusobno počeli grliti, prijateljski poljubiti i iskazivati baš ono što je trenutak prije svjedočilo ovo troje ljudi.
Pri izlasku spontano zapitah svoje mlade prijatelje je li im se svidjelo ovo što su vidjeli, je li im drago ili im je žao što su došli. Ohrabrila me i oduševila njihova reakcija: bilo je odlično, drago nam je!
I što reći nego hvala Bogu na ljudima koji su primjerom svojega životnog ponora mogli posvjedočiti kolika je snaga i milost Božja! Nadamo se da će ovo našim mladima biti poticaj i put, i da će i oni svoj život ostvarivati i graditi na pravim vrijednostima koje nikad ne prolaze!
vj. Valerija B.
{datsopic:2171 left}{datsopic:2172 left}{datsopic:2173 left}{datsopic:2174 left}{datsopic:2175 left}{datsopic:2176 left}{datsopic:2177 left}{datsopic:2178 left}