„Sve sam odluke uvijek nekako donosila sama. Slušam savjete i prihvaćam tuđa mišljenja, ali na moje odluke je rijetko tko mogao utjecati. Kad sam u svojoj glavi iskristalizirala svoje želje, mogućnosti i ambicije tada sam odlučno mogla napraviti prvi korak. Nije mi trebao vjetar u leđa”, priča nam kreativna 27-ogodišnja Domenika Skroza.
Njene rukotvorine obišle su razne štandove diljem Dalmacije, a s njih se raspršili po svijetu kao unikatni suveniri s putovanja, ili se pak našli po sobama, kućama ili barovima u najdražim joj rodnim Vodicama.
„Izrađujem sve što mi padne napamet. Obožavam smišljati nove proizvode i raditi na poboljšanju starih. Svaka ideja je dobrodošla. Trenutno izrađujem personalizirane drvene lampe i dekoracije za dom, sitne unikatne suvenire, nakit i torbe. Volim šareno i drugačije. ”
Ručno izrađena lampa koje personalizira i oslikava prema željama
OD PRIJATELJICE ŠPERPLOČE DO LULINE
Kao ključni događaj koji je zaslužan za njen kreativni put bio je taj što je postala majka. Iako je tada bila djevojka koju je čekao završetak srednje škole, po uzoru na svoju majku, bez koje je rano ostalo, usudila krenuti u izradu svojih prvih rukotvorina.
„Imala sam razne želje i planove, no karte su se drugačije posložile. Po rođenju moga sina napravila sam i svoje prve dekoracije za djecu. Sve sam ih izrađivala od šperploče pa je tako i nastala Prijateljica Šperploča što je bio naziv i za moju kućnu radinost. Malo po malo brisanjem straha i izlaskom iz zone komfora prešla je u Lulinu koja je danas moj ponos i posao. ”
No, što je zapravo to 'malo po malo'? Domenika se vrlo rano osamostalila, samim odlaskom u srednju školu u drugi grad, kada, prisjeća se u šali – nije znala ni u koji točno autobus sjesti. Također, od tada je – s 14 godina krenula raditi preko učeničkih i student servisa. Naknadno, zaposlila se u velikoj tvrtki.
„To je bila moja sigurna zona, sa sigurnim primanjima, odličnim timom i pozitivnim radnim okruženjem. Sve najvažnije stavke bile su ispunjene, no ne i ja. Osjećala sam da je to samo jedan period mog života, onaj u kojem se ne vidim zauvijek. ”
Kaže, iako je po prirodi neodlučna, težila je na radu na sebi, prihvaćajući svu odgovornost za svoje odluke.
„Kao curica nisam točno imala životni cilj osim raditi nešto kreativno. Željela sam upisati modni dizajn, a u Srednjoj školi likovne umjetnosti u Splitu ljubav se prebacila na restauraciju. Život je stvorio drukčiji put, a ja volim izazove pa sam tako prihvatila i prigrlila sve što mi je život servirao. Lulina i je naziv za lulavu, otkačenu curu, a moji proizvodi i ja nekako smo se u njemu našli. ”
Prve Lulina naušnice nastale su od finih ostataka šperploče
SAMA SVOJA ŠEFICA
Imala je ogromne dvojbe kako ostaviti siguran posao i mogućnost za napredak u istom, ali danas može reći da za nju biti sam svoj gazda znači upoznavanje same sebe i probijanje osobnih granica.
„S obzirom da živimo u maloj sredini nisam našla mogućnost za daljnje školovanje. Nisu mi se otvorile ni posebne prilike koje me zadovoljavaju pa sam odlučila stvoriti prilike sama.
Prvi radni dan u mom prostoru bio je istovremeno divan i stresan. Prvi put sam se susrela s poslom za koji sam u potpunosti odgovorna – od papirologije, materijala, izgleda dućana, kvalitete, cijene proizvoda te zadovoljstva kupaca. No, taj prvi dan sam sam si rekla 'Uspjela si!'. Nije to bilo samo otvoriti obrt i što me briga. Bila je to moja osobna borba. ”
Voli svoj posao jer joj daje slobodu. Jača svoju kreativnost, prihvaća nove izazove i kao najvažnije ističe divne kupce koji cijene njene radove. Upravo su oni njena najveća motivacija.
„Zadovoljna sam interesom i reakcijama. Volim čuti različite komentare, ali i ideje i prijedloge. ”
Domenika i njena torba iz kolekcije za ljeto
NIJE SVAKA GREŠKA - GREŠKA
„Bilo je milijun trenutaka u kojima sam donijela impulzivne i nepromišljene odluke. Međutim, naučila sam iz svake situacije izvući najbolje. Iako svi smatramo da uvijek može bolje i drugačije, kad bih ponovno morala proživjeti profesionalni i privatni put ne bih mijenjala ništa. Iako u skorijoj budućnosti što se tiče mog posla nemam nekih posebnih želja, no nastavit ću težiti napretku u svim segmentima života.”
Na putu do Luline motivirale su je upravo i vrhunske žene na rukovodećim pozicijama kojima je bila okružena u dosadašnjem radnom iskustvu. Upravo su to bile žene koje prihvaćaju tko su i ne zaboravljaju na svoju sposobnost kao polugu za dostizanje uspjeha.
„Sposobnost je na osobnoj razini pojedinca, a mjesta za napredak uvijek ima. Do sada se nisam susrela sa situacijom da me se ne shvaća dovoljno ozbiljno ili da se umanjuje moje djelovanje. Dapače, nikad nisam doživjela neravnopravnost, kako u obitelji, tako ni u poslu.
Jake su žene one koje su progresivne i proaktivne, ne sjede i čekaju da im netko drugi izgradi život kakve žele. Drago mi je da je takvih sve više jer mi smo snaga i ravnoteža društva. Možda zvuči feministički, ali stvarno smo snažne, zar ne? Sve što naumimo mi to i ostvarimo.”
Prema projektu na temu 'Žene na rukovodećim pozicijama' Agencije za elektroničke medije.
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autorice.